Andrej Plenković je teško porazio Davora Bernardića. Doslovno ga je razvalio. Po broju zastupnika u Saboru otprilike sa 68:42. Katastrofa za socijaldemokraciju, trijumf blagih konzervativaca, tradicionalista i demokršćana. Nitko nije očekivao ovakvu razliku između pobjedničkog HDZ-a i definitivno gubitničkog Restarta. Rasplet događaja Plenkovića stavlja na štit, a Bernardić mora ispod štita, u drugi red, u čekaonicu. Možda je i politički gotov. Moralno, morao bi podnijeti ostavku. U finalu je zakazao. U nedostatku strategije, neuspješno je mijenjao taktike. Profulavao je teme. Nije iskoristio brojne šanse. Svaki penal je promašivao čitav gol. A obećavao je: mlad, žene kažu zgodan i oku ugodan, fizičar, dosad nije izgubio nijednu političku bitku, pa ni unutarstranačke koje u SDP-u znaju biti žešće nego parlamentarna sučeljavanja. Činilo se da nedostatak karizme može kompenzirati drugim kvalitetama. Recimo da se fura na skandinavski tip političara: gotovo neprimjetan, ali pouzdan. Sve je to ispalo nedovoljno, nepripremljeno i previše infantilno za jakog i moćnog Andreja Plenkovića.
Politika je među ostalim i dojam, percepcija, gard, vjerodostojnost, autoritet. Ali i bahatost i nadmenost. Plenkoviću se upravo to imputiralo, ne bez razloga. No ispalo je da je aktualni šef HDZ-a i dosadašnji premijer bahat i nadmen s velikim pokrićem. U politici, kao i sportu, rezultat je svetinja. A on ga je postigao. Unatoč tome što je izrauban unutarstranačkim ratom koji je završio formiranjem bratsko-konkurentskog Domovinskog pokreta, ni ovako ranjivom Plenkoviću konkurent iz SDP-a nije se uspio značajnije približiti, a još manje ga suštinski ugroziti. Plenković je znalački manevrirao u svim kriznim situacijama. Zadnje dvije godine njegov politički hod po minskom polju školski je primjer o izvlačenju iz naoko bezizlaznih situacija. Osim spomenutog rascjepa stranke, Plenković se borio s koronom koja je kompromitirala sve dobro učinjeno u prethodnom razdoblju. Usred te krize koja je prijetila kolapsom gospodarstva, Zagreb se pod snažnim i opasnim potresom doslovno tresao i u svom starom dijelu urušavao. Šok tog nedjeljnog jutra upućivao je na Armagedon.
No, Plenković se brzo pribrao, zadržao kontrolu situacije ne dozvoljavajući da matica rijeke nabujale problemima odnese sve sa sobom. U hodu je posložio prioritete i paralelno upravljao dvjema krizama. Kroz svo to vrijeme latentno mu je i ne bez pokrića prijetio brzorastući Domovinski pokret. A onda se, tjedan, dva pred izbore, vratila korona. Plenković je i to preživio, Bernardićevi ujedi mrava na tijelo slona naravno da nisu izazvali nikakve posebne reakcije. Više nije tajna da je Plenković stvarno jak, dok je Bernardić doista ispao slab. E da, da se ne zaboravi: Plenković je mrtav hladan, egzekucijom rutinera, posmicao brojne ministre. Bez pardona skidao ih je kao Giovanni Cernogoraz glinene golubove. Koga god je nanišanio, odmah ga je i likvidirao. Pokazao je visoku razinu netolerancije na sukob interesa i razne zlouporabe. Posprdno su ga nazivali briselskim štreberom i birokratom, no ispao je smireni kiler i mudonja koji čvrsto drži poluge vlasti u svojim rukama.
Andrej Plenković ima priliku za drugi mandat zaredom, kontinuitet je to kojem teži svaki premijer. Na vanjskopolitičkom planu Hrvatskoj treba prvi čovjek Vlade koji je pozicioniran u Europskoj uniji i duboko integriran u njene odnose. Ako mu je nešto poseban forte i specijalnost onda je to kretanje dugačkim i vijugavim briselskim hodnicima. Hrvatska od njegove umreženosti može imati brdo koristi. Više nego ikada, sada trebamo EU. Novi-stari mandatar garancija je da ćemo dobro proći u dijeljenju europskog novca. Na unutarnjopolitičkom planu Plenković je stekao iskustvo i reputaciju, na njegovo ime ne lijepe se afere i skandali. Ozbiljan je političar, željan dokazivanja. Borio se, pobijedio i zaslužio drugu priliku.