Dvostruki kriteriji, dvostruka mjerila, dvostruka pravila. Kod nas, drugdje, svugdje po malo. I nema to veze (samo) s koronom, nego sve se to zavuklo u sve sfere javnoga života. Na jedan ili na drugi način, više ili manje intenzivno. I nisu samo političari ti koji primjenjuju dvostruka pravila, već to čine i sasvim obični ljudi. Što se manifestira na razne načine.

Dakako da na najbolji mogući način treba zaštititi djecu, da treba o svemu voditi računa, o tome nema sumnje. No, dok neki roditelji ne žele dati privolu za objavu fotografija njihove djece tijekom primjerice vrtićke ili školske akcije dana kruha, jabuka, sadnje stabala oko škole ili gradnje kućice za ptice, ti isti roditelji objavljuju po društvenim mrežama fotografije s plaže, u kupaćim kostimima, pa i mlađe djece; novi šeširić, nova patkica za kupanje i slično, uvijek se nađe neki povod.

Isprika, izlika ili argumentacija, kakogod, s njihove strane je da to mogu vidjeti samo njihovi prijatelji na društvenim mrežama, a nerijetko imaju dvije, tri, četiri tisuće "prijatelja". Nećemo sada o etimologiji riječi prijateljstvo i prijatelji i o njezinoj primjeni u svakidašnjem životu. I sad ti garantiraj za sve te "prijatelje" da su korektni, konkretni, normalni, pa tko sve gleda s njihovih profila, pa ovo, pa ono, i dolazi se do odgovora da je puno bezopasnija fotografija u novinama gdje vrtićko ili školsko dijete, zajedno sa skupinom svojih vršnjaka, sadi stablo, radi kućicu za ptice ili nešto slično. No, često su prisutna dvostruka mjerila ili kriterij. Neke stvari koje nisu nipošto opasne viđene su kao potencijalno opasne, a druge, koje mogu potencijalno biti opasnije, zanemarene su.

Godina je čitanja, a osim školskih i predškolskih ustanova, i roditelji trebaju biti svijetli primjer djeci. Ako dijete vidi da roditelj čita, puno je veća vjerojatnost da će i samo dijete čitati. A neki, u želji da im sve "olakšaju", djeci traže sažetke lektire ili im pak rade sažetke od sažetaka lektire. I ne samo to, već i niz drugih sličnih stvari. I time rade veliku medvjeđu uslugu toj istoj djeci. U želji da im olakšaju, da im pomognu, žaleći se pritom da nastavnici ne rade dovoljno s djecom. I da djeca ne čitaju.

Mnogima je, od najranijeg djetinjstva, "didaktička" igra mobitel, za smiriti ih, za zabaviti ih, razonoditi. Potom slijede žalopojke o lošem vidu, pogrbljenosti, ukočenosti i svemu ostalom, te o previše školskih obveza, uz isticanje da su djeca pogrbljena i da imaju loš vid zbog - previše nastave. A mobitel kao "dadilja" je potpuno "zanemaren".

I nisu samo u tome i o tome kontradikcije. Od "zdravog" života, za neke "(pre)zdravog" načina života, pojedinci odlaze u takve ekstreme da si ugrožavaju to isto zdravlje. Nikako pronaći mjeru. Potom, tako različita ponašanja prilikom iznošenja zdravstvenog stanja, ne samo korone; dok će neki urbi et orbi objaviti, razglasiti zdravstveno stanje do najmanjih tančina, drugi će skrivati svaku, pa i najmanju stvar, jer što ima netko znati. A neke osobe rade jedno i drugo, ovisno o situaciji i kontekstu, za neke su superbolesni, za druge zdravi k'o dren.

Isto tako neki skrivaju godine, štoviše, skidaju ih, iako se to čine kao priče za malu djecu, a u biti su priče za velike, "zrele" ljude. Hm, o zrelosti bi se dalo raspravljati. A potom objavljuju fotografije hvaleći se sjajnim izgledom za svoju dob, ili pak uz posebno isticanje da svaka bora priča bogatu životnu priču. Ovisno o kontekstu, ističu još jednom misao poznatog talijanskog književnika Luigija Pirandella da smo "jedan, nijedan, sto tisuća". Ovisno o kontekstu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast