Jednom kad se s vremenskim odmakom i manje strasti bude pisala prava povijest oko izgradnje Pelješkog mosta, treba vjerovati da će u toj knjizi, uz aktualnu vlast i premijera Andreja Plenkovića koji su projekt priveli kraju, kao važno i nezaobilazno stajati i ime jednog Istrijana – Porečana Eda Kosa. Kad je projekt još davne 2012. gotovo propao, tog mrtvaca valjalo je reanimirati, udahnuti mu novu energiju i postaviti na prave osnove. Tko god ga volio ili mu je on s druge strane mrzak, ne može se negirati, povijesne istine radi, da je Edo Kos oživio nešto već osuđeno na propast.

Kao tek postavljenom direktoru Hrvatskih cesta, u veljači 2012. na stolu mu je u amanet puštena fascikla s važnim infrastrukturnim projektom. Pelješkim mostom. Koji je zapeo i od kojeg su mnogi bespomoćno dizali ruke. Edo Kos se tako suočio s nezahvalnom temom koju je prethodna vlast izbjegavala jer u labirintu krivih poteza nije bilo jednostavnog izlaza, posebno zato što su se ispod površine nazirale oštre konture sukoba s moćnim građevinskim lobijem.

Prihvatio izazov

Kao čovjek s velikim poslovnim iskustvom u realnom sektoru, nakon što se izvukao iz osobne krize i dileme „ipak ostati“ ili „odmah otići s funkcije“ na koju je, inače, u kvoti IDS-a tek imenovan, prihvatio je novi izazov i odlučio ostati. Odmah je povukao oštre rezove, prekinuo je postojeći ugovor o građenju mosta kopno – Pelješac iz 2007. godine, resetirao, sveo na nulu, na početno slovo abecede čitav projekt i skoro pa doslovno krenuo ispočetka. U svibnju 2012., u premijerskom mandatu Zorana Milanovića, čelni čovjek Vlade za projekt Pelješkog mosta rekao je da ga se „mora vratiti u prvi razred osnovne škole“.

Godinama nakon toga, Edo Kos je, upravo u našem listu, kazao da se s njime moralo vratiti „u vrtić“. Pod pretpostavkom da se u ovoj priči obojici ipak može vjerovati da je bilo baš tako, o čemu postoje brojni dokumenti i odluke, za Eda Kosa se na otvaranju Pelješkog mosta moralo naći uzvaničko mjesto. Možda je mogao sjediti negdje po strani, možda nije trebao biti u prvim redovima razumljivo rezerviranim za Vladu, ministre i direktore javnih društava koji su sudjelovali u realizaciji projekta. Ali negdje na marginama, umjesto prizemnog ignoriranja i omalovažavanja čovjeka u čijem je mandatu pripremljena sva dokumentacija temeljem koje je započela i završila gradnja, Edo Kos je trebao imati stolicu s papirićem na kojem bi pisalo njegovo ime i prezime.

No to se, zbog klasične hrvatske političke nekulture, gdje je politički suparnik tretiran kao smrtni neprijatelj, nije dogodilo. I zato je opravdano raskošno otvaranje mosta koji Hrvatsku povezuje u jednu cjelinu nepotrebno ispalo aljkavo, nepotpuno i šikanirajuće prema osobi važnoj za dekontaminaciju zatrovanog projekta. Olakotna je okolnost ako se dogodio previd, zaborav. Eto, organizatorima je uslijed sve te strke izmaklo pozvati zaslužnog stručnjaka za vrijeme čijeg mandata je među svim ostalim i pripremljena dokumentacija za aplikaciju na europske fondove.

Posao je pak bio toliko dobro pripremljen da je Hrvatska za gradnju Pelješkog mosta povukla 80 posto bespovratnih sredstava. Konačno da smo profitirali od članstva u EU-u. Uzeli smo što nam pripada. Ipak, ne ide to samo tako. Europa je spora birokracija, temeljita procedura, poštivanje rokova, troma institucija gdje se, unatoč svemu tome, standardi moraju prihvaćati. Europa je i lobiranje, pregovaranje, zatezanje i popuštanje. Europa je moljakanje, pregovaranje za stolom i igranje ispod njega.

Igra života

Edo Kos je igru svog života odigrao maestralno, bez i najmanje sumnje u netransparentnost, namještanje i pogodovanje. Zaštitio je hrvatske nacionalne interese i zato je zaslužio da ga se uvrsti u službeni protokol. Trebao je biti tamo kao živi dokaz i podsjetnik da nije za sve što završi uspješno zaslužan HDZ, a za sve što ispadne loše kriv netko drugi. Ili obrnuto. Ponešto dobroga napravili su i IDS-ovci. Prije svega, Edo Kos. Čovjek struke. Okus gorčine u ustima isprat će saznanje da je Kos u svom aranžmanu otišao na Pelješki most. Duboko se zavukao u njegovu utrobu gdje je osjetio pulsiranje grandioznog objekta. Jedinstvenog i zajedničkog. A ne njihovog.

Kad već pokazuje toliki senzibilitet za Istru, koja pod njegovim premijerskim mandatom profitira više nego za vrijeme bilo koje druge Vlade dosad, Plenković bi nepravdu mogao ispraviti kratkim mailom u kojem se Kosu možda ne bi uputila isprika zbog propusta nepozivanja, nego jednostavna zahvala za sve učinjeno u realizaciji projekta Pelješkog mosta. Tako se to radi u civiliziranim, građanskim društvima. To se onda i očekuje od europski formatiranih vođa kao što je Plenković.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast