"Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moć djelovati ili ne djelovati, činiti ovo ili ono i tako izvršavati samostalno namjeravane čine. Po slobodnoj volji svatko raspolaže samim sobom. Sloboda je u čovjeku moć rasta i sazrijevanja u istini i dobroti". Ovo je citat iz Katekizma katoličke Crkve, iz poglavlja o dostojanstvu ljudske osobe; Članak 3, stavak 1731, cjelina 'Čovjekova sloboda', podnaslov Sloboda i odgovornost. Jer to dvoje uvijek idu ruku pod ruku.

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu krajem devedesetih se na izbornom kolegiju prof. dr. sc. Petra Bašića pod nazivom Ljudska prava govorilo o temelju svih ljudskih prava – slobodi. I sam Papa Franjo je na nedavnoj općoj audijenciji, baš kao i mnogo puta do sada, spominjao slobodu. Pozivajući se na primjer svetog Pavla, istaknuo je da se život u Duhu jedino u slobodi i može živjeti. Takve riječi dolaze od čovjeka koji je 13. ožujka 2013., na početku svog pontifikata, svojih pozdravnim "Buona sera" s balkona Bazilike svetog Petra u Vatikanu, među iznimno širokim masama, uključujući i nevjernike, probudio nadu u mogućnost da se Katoličkoj Crkvi vrati tračak svjetla uvelike izgubljen s njegovim njemačkim prethodnikom. Ali taj isti čovjek u ovom vremenu pandemijske krize, svojim čuvarima, Švicarskoj gardi, nije ostavio slobodu izbora po pitanju cjepiva.

Središte zajednice

Ovakvo opasno klizanje po filozofsko–teološkim bespućima razilaženja u mišljenjima između većine katoličkog klera, nedvojbeno je izazvalo nove ponore i u samim vjernicima. Mnogima od njih u ovom izazovnom vremenu nametnulo se pitanje je li Vatikan privatna tvrtka, odnosno društvo s ograničenom odgovornošću, ili je ipak središte zajednice koju je osnovao sam Krist. Ovo potonje krenulo je u smjeru da ga se percipira tek u tragovima. S natruhama morala i rješavanja sličnih dilema našla se i Crkva u Hrvata. Mali Hrvati uvijek su bili veći vjernici i od samog pape, koji god on njih sjedio na prijestolju svetog Petra. Neće valjda hrvatskom svećenstvu netko negdje naređivati? Ta imaju i oni svoju slobodu. Ili su je imali? Prošlo svršeno vrijeme, kratko je služilo za zamagliti vid onima koji su imali iluzije o poštenju i nepotkupljivosti današnjih crkvenih otaca.

Moralne dileme vjernika oko cijepljenja, okupljanja (ne)pravedno etiketiranih ekstremista i fanatika na nedavnim prosvjedima po hrvatskim gradovima, a posebno na onom najvećem, zagrebačkom, uzburkalo je mnogo više duhova nego što se to želi priznati. Po nekim navodima, isticala su se klerofašistička obilježja i pogodovalo se desnim političkim opcijama. No, logično je postaviti pitanja koja idu i u pravcu propitkivanja stavova ljevice. Ona je, povijesno gledajući, oduvijek bila samoprozvani čuvar prava 'malog čovjeka'. Pa gdje su onda nestali svi ti silni lijevo orijentirani progresivci da zaštite prava ljudi kojima radno mjesto, egzistencija i uzdržavanje obitelji trenutno ovisi o ubodu igle u rame i zelenkastoj aplikaciji s pripadajućim kodom? Što je s ateistima i agnosticima? Jesu li i oni apriori za ili protiv cijepljenja? Je li netko na prilazima Trgu bana Josipa Jelačića tražio nekakve konfesijske potvrde ili je promašio sav smisao prosvjeda? Tek nekoliko metara od glavnog zagrebačkog trga, zar nitko iz središta Crkve u Hrvatskoj, s moćnog Kaptola, nije došetao podržati narod ili barem vidjeti i čuti što taj njihov hrvatski narod, gotovo devedesetpostotno deklarirano kršćanski, želi reći?

Jasan stav

Hrvatska biskupska konferencija do neki dan imala je sasvim jasan stav o covid potvrdama, govoreći da nije u redu ljude prisiljavati na cijepljenje. Dobro je, mislili su mnogi, držali su se temelja vjere, a to je sloboda. No, njihova sloboda taknula je slobodu vladajućih, jer ona jedina nema nikakvih okova. Nakon susreta s hrvatskim premijerom, HBK je promijenio stav. Ionako se Crkvu proziva da ne ide ukorak s vremenom, ali ovim potezom u potpunosti su demantirali sve skeptike. Mora se priznati, do najmanje pojedinosti u skladu s današnjicom, novi stav iznjedrio se preko noći. Točnije, preko dana. Nakon misterioznog sastanka u kojemu su sudjelovala dva društva s ograničenom odgovornošću. Jer, budimo realni, oni ne snose nikakvu odgovornost za naše živote. Sve što Vlada i Crkva mogu učiniti je zatrpati nas. Jedni pravilima kojih se moramo slijepo držati, a drugi doslovno, s nekoliko šaka zemlje nakon izmoljenog Očenaša.

Međutim, u ovih sedamstotinjak dana vladavine kraljevskog virusa, nerijetko zaboravljamo na jednu posebnu ženu. Majka Tereza iz Kalkute svojedobno je boravila među najtežim bolesnicima, njegovala gubavce, dodirivala ih, pružala im zagrljaje utjehe, činila djela milosrđa na koje je svaki član Crkve, svaki vjernik, pa i svaki empatični pojedinac pozvan. Možemo li gladna nahraniti, žedna napojiti, bolesna i utamničenoga pohoditi, putnika primiti…? No, kakva djela danas propagiramo? Gladnoga pustiti da umre od gladi, a žednoga od žeđi? Bolesnoga što prije dokrajčiti, kao i utamničenoga, da im ne plaćamo smještaj iz svog džepa poreznih obveznika? Putnika nipošto primiti, osim ako je došao usred sezone napuniti novčanik.

(Ne)selektivna vjera

I onda papa Franjo, koji je izabrao baš to ime sveca koji je ljubio čovjeka i prirodu do posljednje travke, papa koji je nakon tri godine svog pontifikata upravo Majku Terezu proglasio sveticom, ponekad evidentno zaboravlja dokle seže istinski čin ljubavi i što bi trebao biti temelj vjere. Čini se da tu odjednom više nema mjesta za slobodu. "Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom" (Psalam 23:4). Zato, papa, ne boj se! Necijepljena braća i sestre ne bi ti trebali učiniti ništa.

Zašto nije dobro selektivno pamtiti psalme i biblijske citate, pa ih izvlačiti po potrebi? Jer vjera nije selektivna, a ne bi trebala priznavati ni trgovanje. Naravno, nije dovoljno reći 'Vjerujem da će me Bog sačuvati' i onda krenuti u šetnju autocestom. Jednako kao i odvažiti se na takav suludi čin, opasno je i tumačiti vjeru na svojevoljan način i ljuljati njezine temelje. Moglo bi se u tom slučaju dogoditi da od nje ne ostane ni kamen na kamenu. "Hoću li naći vjere na Zemlji?", pitao se nekoć Isus. Kad trenutak njegovog povratka na Zemlju dođe, ne bi mu bilo loše da zaobiđe Balkan. Jer u Crkvi koju je on sam osnovao, kao i na vlasti, ima onih koji ionako misle da im niti bogovi nisu ni do koljena.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast