Piše Robert Matteoni
Pametnija Europa kroz sport
(Snimio Milivoj Mijošek)
Višedesetljetna svakodnevica u sportu doprinijela je da se stvori ukorijenjeno razmišljanje o neispunjenosti. Da li se čovjek bavi sportom, prati ga, navija, roditeljski skrbi ili kako god drugačije bio vezan uz sportsku problematiku, taj osjećaj da živite djelatnost s greškom je kroničan. Još u vremenima bivše države nedostatak novca bio je glavnom temom funkcioniranja sportskih udruga. Tada se, doduše, stvarala fama da država puno ulaže u fizičku kulturu jer je bila veća, brojnija i posljedično imala je podosta vrhunskih sportaša. No, gledano iz regionalnog konteksta, dakle izvan velikih centara, fizička kultura nekad, kao i tjelesna kultura danas, dijele iste materijalne deficite.
Zašto je to problem
Od ranih profesionalnih mi godina bavim se tom tematikom jer sam izravno upoznao praksu u klubovima, institucijama sporta i kod individualnih sportaša. Nema snažnijeg istraživanja teme od onog da je živiš iznutra. Politika, opća i sportska, uvijek imaju istu matricu, a to je uljepšavanje stvarnosti. Dakle, koliko god davali za sport, iz tih će institucija uvijek doći glas "dajemo i davat ćemo koliko god možemo". Iz mojih iskustava kroz 35 godina, dvije države i različite ekonomske stvarnosti, u svekolikim erama, nema toga koji me može uvjeriti da se davalo, i daje koliko se može.
Točno je da se davalo jer se to i po zakonu mora (lokalne samouprave), ali pogotovo danas Hrvatska može, i mora davati sportu kudikamo više nego što to izdvaja sada. Radi ilustracije, provjerio sam neke dokumente HOO-a i EU-a, i došao do zanimljivog podatka. Po izdvajanju za sport Hrvatska je pri dnu zajednice 28 zemalja, a po izdvajanjima za kulturu nalazi se na petom mjestu Europske Unije. I neka je, ali društvena je anomalija neslućenih posljedica za zdravlje nacije, ali i njenog gospodarstva da ova zemlja u sport ulaže tako malo novca, odnosno tako malo intelektualnih rješenja da mu olakša življenje.
Od prije nekoliko dana sve te teze, koje mnogima izgledaju samo kao tipično kukanje djelatnosti koja želi više novca iz proračuna, "dok postoje one koje su potrebitije" (uvijek ide ta mantra), dobile su eto i institucionalne potvrde. U Zagrebu je naime održana panel konferencija o investicijama u sport, koju su organizirali Hrvatska gospodarska komora i Hrvatski olimpijski odbor. Jake snage politike, gospodarstva, EU-a i sporta najjasnije su potvrdile da je Hrvatska praktično rečeno, maćeha svojim sportaši(ca)ma.
Mislim da je u tom kontekstu znakovito izlaganje Luke Burilovića, predsjednika gospodarske komore koji je istaknuo da svaki uloženi euro u sport generira 74 centa bruto dodane vrijednosti, što je vrlo visok udio za malo otvoreno gospodarstvo kao naše. Dodao je da osim turizma, jedne od najjačih nam grana, najviše koristi od sporta imaju uslužne djelatnosti u području smještaja, pripremanja hrane i trgovina na malo. Uza sve to, na svaki euro sporta se generira dodatnih 58 centa u opskrbnim mrežama, što je iznad prosjeka cijelog gospodarstva.
Luka Burilović je zaključio da je sport ujedno i najuspješniji proizvod s egidom "Made in Croatia", te da daje nemjerljivo više državi nego se u njega ulaže.
Zašto se ne rješava
Prema podacima HOO-a, primjerice iz 2015. godine, sport je pridonio BDV-u 878 milijuna eura, a s doprinosom opskrbnim mrežama skoro 1,4 milijardi eura, što je 3,75% državnog BDV-a.
Sport je djelatnost koja u Hrvatskoj zapošljava 44800 ljudi izravno, ukupno 67100, što je 4,3% zaposlenih u zemlji. Uz podatak da je registriranih sportaša blizu 260 tisuća, sasvim je jasno o kakvoj važnoj (strateški pogotovo) djelatnosti za državu govorimo.
Prije 4 godine ondašnja Vlada Andreja Plenkovića podigla je ulaganja države u sportski sektor sa 200-400 milijuna kuna. Sve jedinice lokalne samouprave, njih preko 300, izdvoje oko milijardu kuna. Većim dijelom se fokus ulaganja koncentrira na infrastrukturu. Što znači da je novopečeni član Međunarodnog olimpijskog odbora, bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović u pravu (ili je dobro od nekog upućena) kada je na panelu "Pametnija Europa kroz sport" kazala da država mora više ulagati u ljude (struku, voditelje, entuzijaste…) koji vode sportaše i sportašice, one koji promiču bavljenje tjelesnom kulturom i stručno-pedagoški doprinose razvoju naše mladosti.
Sunčana Glavak, zastupnica u Euro parlamentu, iznijela je da u EU 7 milijuna ljudi radi u sportskoj djelatnosti, što je 3,5% zaposlenih cijele Unije. Sport gospodarstvu EU doprinosi na godišnjoj razini 295 milijardi eura, što je 3% BDP-a unije. Iz fondova EU Hrvatska je "izvukla" 320 milijuna kuna, i po Glavak to se može bitno povećati.
– Sport, uz kulturu i obrazovanje čini jedan od elemenata našeg zajedničkog europskog identiteta. U tom smislu, politika Europske unije usmjerena je prvenstveno na jačanje njegove društvene dimenzije. Pandemija koronavirusa imala je snažan utjecaj na sektor sporta. U prosjeku, udio sporta u BDP-u pao je u 2020. godini najmanje 10 posto, prema studiji Europske komisije o utjecaju pandemije na sport.
Gubitak prihoda uslijed mjera zatvaranja ili smanjenja broja posjetitelja najveći je identificirani problem, rekla je Glavak, dodajući da će posljedica pandemije smanjiti sektor sporta za 20%, i neminovno dovesti do pada broja zaposlenih i posljedičnih prihoda i problema. No, ključno je da u EU institucijama jasno prepoznaju važnost sporta kako za aktere tako i za gospodarstvo svake članice odnosno cijele unije.
Kada svi eto vide koliki je značaj sporta, kada manjina u Hrvatskoj osporava njegov značaj, i kada ekonomski stručnjaci (a ne sportski) ukazuju koliko je važan za gospodarstvo Hrvatske, logično je postaviti pitanje – a zašto se onda problemi ne rješavaju?
Točke rješavanja
Prošle godine HOO, u suradnji sa cjelokupnim sportskim življem u zemlji, predložio je mjere koje bi donijele rješenje primjerenijeg statusa sporta. Nije to neka apstraktna priča, nego logika na kojoj funkcioniraju druge, naprednije članice EU. Prijedlozi su, primjerice da se točnije definiraju izdvajanja za krovne sportske organizacije od prihoda igara na sreću. Želi se da vrhunski sportaši budu plaćani iz proračuna, jer sadašnja financiranja iz lokalne samouprave i klubova nisu ista na svim razinama. Izjednačiti socijalna i mirovinska davanja vrhunskim sportašima kao što imaju slobodni umjetnici, kojima država pokriva te troškove. Sportaši mogu "raditi" do 35., umjetnici do 65. godine i mirovine.
Predlaže se poticanje gospodarskih subjekata da ulažu u sport kroz porezne olakšice, oslobađanje klubova od plaćanja PDV-a i carina na sponzorski doniranu opremu, zapošljavanje vrhunskih sportaša u Ministarstvima obrane i unutrašnjih poslova. Nadalje, nedomicilne on line kladionice, prema dostupnim podacima, izvuku iz Hrvatske 3,5 milijarde kuna godišnje, pa se traži da država uvede red u poreznom odnosu te djelatnosti, iz koje bi se mogao dijelom i sport financirati.
Za većinu mladih sportaša-amatera posebno je zanimljiv prijedlog da se besplatno daje sportske objekte na korištenje djeci do 15 godina, bez obzira da li se bave individualnim ili ekipnim sportovima. Isto tako je logičan prijedlog da se u Hrvatskoj, koja je po pretilosti stanovnika pri neslavnom vrhu EU (prosjek je 15,9 a mi smo na 18,7%), sa zabrinjavajućim trendovima porasta pretilosti kod osnovnoškolaca (17,7) i srednjoškolaca (12,8%) traži povećanje broja satova za tjelesnu kulturu. Mjera da se kao obvezno uvede učenje plivanja osnovnoškolaca je razborita jer su istraživanja pokazala da svako drugo dijete u razrednoj nastavi u Hrvatskoj ne zna plivati.
Po istraživanju EU-a broj smrtno stradale djece zbog nepoznavanja tehnike plivanja je odmah do smrtnosti u prometnim nesrećama. Prijedlog je uvođenje trajne mjesečne naknade vrhunskim sportskim trenerima po uzoru na naknadu za sportsku izvrsnost koju imaju vrhunski sportaši. Treneri koji su odgojili brojne osvajače medalja i trofeja u pravilu imaju male mirovine upravo zbog slabog materijalnog statusa sporta.
Puno je toga logičnog, potrebnog i što je najvažnije, sve to nije za državu nerealan program mjera. Uvijek se zato vraćam na tezu Ante Markovića, koju je izrekao na sjednici s istarskim gospodarstvenicima u hotelu Brioni – ključno je da politika nešto odluči, pa će se problemi brzo rješavati.
Znači, (i) za sport je samo ključna politička volja da bi dobio primjereniji status u društvu. Zašto se, ako se u sport svi kunu kao potrebi i ponosu Hrvatske, napokon ne prijeđe s riječi na djela?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
