Gremo palickat, rekla bi baba Marija. Nisam je nikada vidio pa je zato zamišljam: prvo, neizostavna crna nošnja, klasična starinska haljina, od glave do pete jednobojna, nenametljiva. I, drugo, neizbježni faco na glavi. A opet, vesela, živahna, nekad, u mladosti, sigurno i rasplesana. No, dobro, to sve sam izmislio, ali ove sklonosti naslućujem po njenom sinu i unukama.

Umrla je u 93. godini. Našli su je nepomičnu, kod zidića. Kad je sreće, tako to obično biva - brza smrt od starosti. Nema bolje i prirodnije, poštuje se biološki red, bez preskakanja. Do samog kraja je brala ulike. One preostale, nakon tresača. Ili s ispiljenih grana. Kao hrčak, već je vidim, u tišini i dubokoj koncentraciji skupljala bi jednu po jednu.

Odmjeravanje snaga

Pripada ljudima koji su bili štabeli, ispravni: odrasli su u neimaštini, poraću i skromnosti koja ih je, kao i nerazmetljivost, pratila do kraja života. Nije se tražilo više nego što je bilo najnužnije. I baš zato se baba Marija borila za svaku uliku, za svaki plod pobacan po žilavim granama. Svugdje ih je. Dokle pogled seže. Recimo, zavučeš se pod krošnju i neke su ti nedostupne. S koje god im strane priđeš, isto su ti udaljene. Muka Isusova za pobrat’ ih. Al’ ti vrag ne da mira, hoćeš ih se domoći. Svake, i najnepristupačnije koja se toliko sakrila da pomisliš kako želi preživjeti berbu i još godinu dana rasti. Hoćeš li i do takve, moraš platiti cijenu pa zato neminovno izgreban i ljut, svaki put kad grana pusti trag na tvom licu, sočno opsuješ. Ne možeš se ne zapitati što ti sve ovo treba. E to je palickanje. Taj posao je potkraj života, kao 90-godišnjakinja nasuprot 90-godišnjoj uliki, odrađivala baba Marija. Međusobno su odmjeravale snagu.
Zadnja dva vikenda, kao nisko, najniže kvalificirana radna snaga, i ja palickam. Moj forte su jeftina i priprosta fizička sila te visina, a ne mozak i virtuoznost. Za robotizirane i nekreativne pokrete, koje kod palickanja ponavljaš unedogled, poput robijaša na Golom otoku koji ritmičnim potezima satima besmisleno tuca kamen, potrebno je beskrajno strpljenje. Koje je pokojna baba Marija imala. Kao nju nekad, sad mene krasi. Strpljenje.

Statusni tresač

Čekam svoj red za napredovanje, iako me suptilno uvjeravaju da za drugo, osim palickanja, previše i nisam. Zasad, barem. I nadam se ne zauvijek. Mislim, recimo, da sam svladao tehnike povlačenja, namještanja i zatezanja mreža. Na kraju ih preklopiš sa susjednom. Želiš izbjeći da bilo koja ulika uđe u procjep, između mreža, i propadne. Poludim kad se to dogodi. Ionako je slaba godina, malo je rodilo, tek dovoljno za osobne potrebe. Dobro, ‘ajde, možda nešto ostane za vjerne kupce. Nego, baba Marija… Ona je palickala zbog starosti, drugačije i nije mogla do ulika, a ja zbog tuđeg podcjenjivanja. Iako sam prošao inicijaciju tako što su me puštili u ulike pod strogo kontroliranim uvjetima, najotvorenije, možda i malo bezobrazno, poručili su mi - ne hvataj se tresača! To je, valjda, statusni alat. Moraš ga zaslužiti. Boje se da ću ga nepažljiv i neiskusan kakav jesam uništiti. A novi dijelovi su bezobrazno skupi.

Kao i svi pravi Istrijani, i mi smo protekli vikend završavali branje ulika. Hodajući njivom kao nepažljivi turist opasnim kvartom, direktno sam uletio u govno divlje svinje. Jednom, dvaput. Strašno. Neizdrživ smrad. To se zove neiskustvo. Ostali oko mene komentiraju nesnosno iritiranje nosnica. Ne znaju da sam ja odgovoran - mislim, svinja i ja. Ugazio sam u njeno govno, i dok sam se suočio sa svojim smrdljivim otiskom - već sam ga proširio dalje. No mudro šutim dok se vodi rasprava o prokletim divljim svinjama koje sve uništavaju. Ponizno padam na koljena i dječjom lopaticom bacam to govno dalje, susjedu na ulike. Nek’ njemu smrdi. Ha, ha…

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo