Bilo je pitanje vremena. S jedne strane Dino Kozlevac Capo, s druge Andrej Plenković Plenki. Dok prvi tvrdi da je autonomnost regionalnih stožera već riješena stvar, odnosno da isti mogu predlagati blaže mjere u odnosu na one koje su na snazi u ostatku Hrvatske, premijer takve tvrdnje odbacuje. Podsjetimo, nakon sastanka s članovima Obrtničke Komore i Cehom ugostitelja, Kozlevac je najavio da će se, ukoliko se povoljno epidemiološko stanje nastavi, nacionalnom Stožeru predložiti da se u Istri od 1. ožujka otvore terase kafića. Premda je Kozlevac poručio da nema tu nikakvog konflikta, Plenkovićeve riječi da se tu radi o "politikanstvu" daju naslutiti da je već viđeni sukob Zagreba i Istre, baziran na pretpostavci da je potonja naprednija u odnosu na ostatak Hrvatske, ovog puta dobila svoju epidemiološku varijantu.

Epidemiološke mjere nacionalnog Stožera nisu dugo imale legitimitet u očima hrvatskih građana. Dovoljno je bilo da se tek mrvicu u njih umiješa politika, da se tek neznatno da prednost vjerskim obredima da bi ljudi pretpostavili da postoje mjere za odabrane. Tome nije pomogla ni retorika Andreja Plenkovića, koji se na trenutke čini poput profesora koji nešto docira vlastitim učenicima, odnosno hrvatskom narodu - kad je dobro, onda građane treba "nagraditi", a kad smo u crvenom "kazniti za nepridržavanje mjera". Ništa bolje nije s cjepivom. U Hrvatskoj raste broj cjepouhljeba koji svoju dozu dobivaju preko reda, reflektirajući pritom način funkcioniranja čitave uhljebničke države. Kad već nemamo imunitet stada, imamo barem mentalitet stada, koji se posljednjih dana kristalizirao u komentaru "pa i ja bih na njenom mjestu cijepio svoju majku". A dok mi raspravljamo čije bi se majke trebale cijepiti, a čije ne, broj cijepljenih ljudi u Srbiji gotovo je deset puta veći u odnosu na Lijepu našu. Vučićevo koketiranje s raznim političkim moćnicima već se uspoređuje s Titom i pokretom nesvrstanih, čime je predsjednik Srbije za svoj potlačeni narod uspješno pribavio cjepiva iz Kine i Rusije, a o efikasnom cijepljenju u Srbiji raspisao se cijeli svijet.

Danas situacija s mjerama izgleda bizarno. Najprije su kavu za vani mogli prodavati samo restorani, zbog čega su se pojedini ugostiteljski obrti, koji su u svoj meni gotovo slučajno ubacili kakav sendvič ili neku drugu jednostavnu hranu, preko noći našli u privilegiranom položaju u odnosu na druge. Nije to i neka prednost, budući da su i s takvim načinom poslovanja jedva spajali kraj s krajem, no makar su mogli poslovati. Danas kavu, odnosno piće za van mogu prodavati svi, ali su terase i dalje zatvorene. Posljedice takvog ustrojstva vidljive su ukoliko prošećete Pulom - nekakvi improvizirani stajaći stolovi ispred kafića za kojima je natisnuta grupica ljudi. Vlasnici vjerojatno i ne smiju priznati da ti isti stolovi pripadaju kafiću, budući da je konobarima uz piće za van zabranjeno klijentima uopće dati pepeljaru. Sve to vodi u jedan veliki "čemu to" - očigledno je da bi se dobro raspoređenim stolovima po terasama izbjeglo nepotrebno gužvanje pred objektima i pospješilo održavanje distance (one fizičke, budući da je ona socijalna odavno poremećena). Navike ljudi promijenile su se u ovih godinu dana, no rijetki su oni koji se mjera pridržavaju kao prije nekoliko mjeseci - odbacujemo "šakice" i rukujemo se, ljubakamo, družimo po zabačenim konobama i mračnim parkiralištima. Pa ipak je epidemiološka situacija posljednjih dana itekako ohrabrujuća, stoga je isto tako očigledno da terase ne bi utjecale na porast broja zaraženih. Pa zašto onda, dovraga, ne otvoriti te iste terase i dopustiti ugostiteljima da ipak zarade koju kunu? Pitanje koje se već neko vrijeme nameće samo od sebe je sljedeće - imaju li regionalni Stožeri zaista autonomiju po pitanju uspostavljanja blažih mjera, ili je Plenkijeva ipak zadnja?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast