Grupa od 50-ak građana ovog je vikenda očistila Galebove stijene, zapravo cijeli potez od fortice prema uvali Mužilj. Među njima i Verudež koji se tu kupa praktički od rođenja. I ja, do prekjučer, ovdje nisam bila godinama, ne volim buku, ciku, ne sviđa mi se kad mi na plaži skaču po glavi i gaze po ručniku. Zato radije biram skrovite uvale izvan grada. Ali, drago mi je što su Galebove ili, izvorno, Golubove stijene, ostale iste kao i prije 30, 40 godina. Čista, netaknuta priroda, lijepa šljunčana uvala utisnuta u stijenje. More i sol. Miris Mediterana. Iznad gusta šumica. Vrijeme ovdje teče sporije. Malo dalje, uz željeznu ogradu, nekad je stražario vojnik JNA i tu je bila granica koju kupači nisu mogli preći.

Galebove stijene ostale su izvorne, bez sadržaja, zahvaljujući istoj grupi građana koja je spriječila pokušaj da se i ovdje postavi beach bar i adventure park. Da ironija bude već, upravo je takva, netaknuta priroda, ono što i turisti, od kojih ovaj grad živi, sve više traže. Dokaz su kolone automobila u špici koje se protežu od Premanture sve do Banjola u kojima se satima čeka da bi se ušlo na Kamenjak, neizgrađeni biser prirode sa zaštićenim autohtonim vrstama. Galebove stijene su možda posljednja oaza u kojoj Puležani, ali i mnogi turisti, mogu uživati u čistoj prirodi, bez primjesa civilizacije i nečijih privatnih interesa. Jer, kolikogod pričali o tome da su plaže otvorene za javnost, činjenica jest da je najčešće upravo suprotno. Plaže i more uz njih daju se u koncesiju privatnim poduzetnicima koji zapravo, postavljajući svoje ležaljke, otimaju javno dobro građanima. Jer tamo gdje je ležaljka, ne možeš staviti svoj ručnik, iako je većina tih ležaljki prazna. Pola Ambrele otele su ležaljke. Najljepše uvale zauzimaju "napuhanci".

No, najbesprizorniji, šokantan primjer otimanja javnog dobra je ski-lift na Stoji. Spreman je za pogon, turisti su već stigli. Zauzima pola uvale, do njega vodi most koji dijeli uvalu, lift se nalazi tek nekoliko metara od lijepe šljunčane plaže koju vole roditelji s djecom i starci. Zbog lifta ne možeš zaplivati. Željezna grdosija ustobočila se nasred uvale i, poput transformera, drčno uzvraća kupačima: "Šta je, šta gledaš!" Ski-lift pljuje Puljanima u lice.

Nije hrvatska obala nerazvedena poput talijanske gdje bi, na kilometarskim plažama, bilo mjesta i za takvu jednu grdosiju poput lifta. Zato Puležani i njihovi gosti imaju ekskluzivno pravo na svoje uvale i uvalice, škrape i stijene. Nisu privatni poduzetnici na plažama velike hotelske kuće koje zapošljavaju na tisuće ljudi, pa će onda i javni interes biti velik. Tu se, napokon, postavlja pitanje gdje je granica turizma. Koliko će Pula imati postelja kad se oslobodi Muzil, kad krene dodatna izgradnja, kad se otvore dodatni silni apartmani koji već sad imaju problema s punjenjem? Hoće li Pula postati poput Dubrovnika kojim se više ne možeš kretati?

Pisac Damir Karakaš je, gostujući u Savičenti, rekao da nikad nije posjetio Plitvička jezera, a ni neće, iako je iz tog kraja, jer ga nerviraju ti silni turisti koji razaraju ovaj biser prirode. "Hodam po Zadru, žena mi je iz tog grada, a ne mogu se kretati jer se sudaram s turistima. Meni je to bezveze", rekao je Karakaš. Bezveze je i mnogim Puljanima koji su davno odustali od pulskih plaža.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast