U ovom trenutku niti najbolji ekonomski stručnjaci ne mogu predvidjeti sveukupnu ekonomsku štetu koju će prouzročiti pandemija koronavirusa. Rok trajanja života bolesti još je uvijek nepoznanica. Znanstvenici nisu ustanovili hoće li toplo vrijeme doista odagnati boljeticu. Otjeraju li je vrući ljetni mjeseci, nejasno je hoće li je ponovno prigrliti i nanovo razbuktati jesenski i zimski.

 Ministar zdravstva Vili Beroš nagađa da bi se naš golim okom nevidljiv neprijatelj imao umrtviti do lipnja, eventualno srpnja. Međutim, kakav će točno biti učinak karantene, zatvorenih ugostiteljskih objekata, praznih hotelskih kreveta i opustjelih privatnih smještaja, utihnulih trgovačkih prostora, nepokretnih zrakoplova i vlakova, ostaje zagonetka.

Dokolica je postala nova svakodnevica, instinkt za preživljavanjem je u proturječju s ustaljenim društvenim normama, druženja, grljenja, ljubljenja i rukovanja nisu prihvatljiva ponašanja, držimo se na propisanoj distanci, dva metra jedni od drugih, lica su nam prekrivena blijedozelenim maskama, ne izlazimo iz kuća, odlazak u kino već odavna nikome nije niti pao na pamet. Uz sve napore da se razina panike svede na minimum, situacija u mnogima izaziva tjeskobu, osjećaj nemoći i obezglavljenosti.

Pod kapuljačom nestabilne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti čovjek više ne pronalazi valjane razloge za skrivanje svojeg financijskog (blago)stanja. Tako će vam ovih dana poznanik priznati da mu prijeti otkaz, da je zet njegove sestrične već dobio nogu, a da bi stvar bila još gora za nekoliko dana mora platiti stanarinu, susjedi neće produžiti ugovor o radu, u poduzeću njegova najbolja prijatelja najavljuju rezanje plaća, otpuštanje viškova. Neće taj skrivati da mu je supruga spala na minimalac, iako nije ni prije zlokobnog virusa uživala visoka primanja. Imaju dvoje djece školske dobi, auto na kredit, žive, Bogu hvala, u naslijeđenom stanu, no baš im se ovih dana pokvarila mašina za rublje.

Ljudi novčarke otvaraju sporije nego inače, nevoljko i dugo prebrojavajući novčanice. Domaćinstva ostaju bez novca, a uslijed daljnjeg pada potrošnje, uviđate da niste jedini bez ušteđevine. Škrabice su prazne. Krizu je, zaključujete i bez raznoraznih eksperata, nemoguće izbjeći. Privatni sektor će, bez daljnjega, osjetiti puni gnjev virus. Za takvu vam konstataciju nije potreban doktor ekonomije u kući. Bez pomoći države malotko će preživjeti katastrofu.

I oni koji su dosad uspješno plivali u poduzetničkim vodama, a manje uspješnim konkurentima na tržištu ispod brka posprdno dobacivali da nisu trebali odabrati rizik poduzetništva ako u njemu već ne znaju zarađivati naveliko, sada očekuju intervenciju političkog Zagreba. Nitko više ne zagovara slobodno tržište, dapače, liberali se sada sputavaju dobrovoljno, kapitalisti su Adamu Smithu iščupali nevidljivu ruku, zauzvrat priželjkujući da se u sustav upletu oba dlana države i izbave ih od svih distopijskih zala.

Traži se regulacija cijena namirnica i higijenskih potrepština, proklinje se nedovoljno ulaganje u javni zdravstveni sustav i proizvodnju, zahtijevaju se oprosti dugova, besplatna pomoć, solidarnost, pravo krova nad glavom za sve. Najednom, u ovom kataklizmičkom scenariju, nitko zbog toga nije komunjara.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast