KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA ROBERTA FRANKA
Osoba mjeseca u Istri je… Rom! EKO JETIŠ BAJRAMI!
Simpatični, vječno nasmiješeni Rom, bivši boksač koji voli Popeya i čiji je život zbog obiteljske anamneze bio predodređen za drugačiji scenarij, izdignuo se iz okružujućeg sivila i prometnuo se u spasitelja koji je svoju braću po krvi i podrijetlu maknuo i izvukao iz Emove ulice
Robert Frank
Osoba mjeseca, tekućeg studenog, s današnjim zadnjim danom na izdisaju je… Rom! Vjerovali ili ne, Rom! I to usred Istre! U najvećem gradu! Šokirani? Iznenađeni? Ne trebate biti. Ta osoba mjeseca, kad bi se izbor mjerio pozitivnim doprinosom zajednici i kad bi za to postojala nagrada, bio bi Eko Jetiš Bajrami! Da, da, onaj mali, crni, nekadašnji omiljeni pulski boksač lakših kategorija: tehničar, brzina, eskivaže, prednja ruka naprijed pa nabada po protivniku i vrijedno skuplja bodove. To je, pretpostavljam, bio njegov stil. Nikada ga nisam gledao, no oni koji su imali tu čast u gradu borilačkih sportova i, posebno, boksa, kažu da je bio jako dobar, srčan, i znao je boksati. Eko Bajrami je neformalnu, neslužbenu titulu osobe mjeseca, za koju neće dobiti ni penija, ni groša, ni lipe, a ni centa, zaradio u mojoj glavi. Rekoh sam sebi – „daj, čovječe, usred ovih sranja s koronom pronađi malo pozitive“. I eto je, pronašao sam je u liku i djelu živopisnog Eka Jetiša Bajramija.
On je, naime, proteklog tjedna okrunio svoju višegodišnju borbu za preseljenje šezdesetak Roma iz Emove ulice pokraj Arene na lokaciju primjerenu normalnom životu u 21. stoljeću. Derutno i sramotno, civilizacijski, urbanistički te životno neprihvatljivo romsko naselje sa samo par intervencija bagera sravnjeno je sa zemljom. U komunalni otpad, prah i pepeo otišla je povijest nekoliko romskih obitelji sa svim lijepim i tužnim uspomenama. Upravo zahvaljujući neumornom Eku Bajramiju, predstavniku u Vijeću Roma Grada Pule, stvar je privedena kraju i 60 sretnika smješta se u gradske socijalne stanove. Straćare, potleušice prekrivene limom i sobe odvojene pleksiglasom, zamijenit će klasičnom betonskom gradnjom gdje se hladnoća neće uvlačiti u kosti tek rođene djece.
Eka Jetiša Bajramija u životu sam vidio dvadesetak puta i uvijek je ponavljao isto. Identična, nepromjenjiva poruka – „još malo, još malo, Boris (Miletić, gradonačelnik Pule) obećao je da će to riješiti!“ U međuvremenu, od Bajramijevih želja, nadanja i tko zna koliko prijateljskih intervencija na ovim i onim mjestima odlučivanja, vjerojatno su mnogi sumnjičavci unutar romskog društva digli ruke. Pomirili su se na osudu života u Emovoj ulici. Ali uporni Bajrami kao da se zakleo sam sebi da će iz blata izbaviti svoju braću po krvi i podrijetlu.
Potrajalo je od obećanja do realizacije, no mudro se naslonio na gradonačelnika Miletića. Ako neće Muhamed brdu, brdo će Muhamedu. U ovom slučaju Miletić i Bajrami našli su se, valjda, na pola puta. Negdje je morao pasti spasonosni dogovor, no to je sada manje važno.
Simpatični, vječno nasmiješeni Rom, bivši boksač koji voli popeya i čiji je život zbog obiteljske anamneze bio predodređen za drugačiji scenarij, izdignuo se iz okružujućeg sivila i prometnuo se u spasitelja koji je svoju braću po krvi i podrijetlu, kako rekosmo, maknuo i izvukao iz Emove ulice te tamošnjeg bespravnog naselja koje po infrastrukturnoj opremljenosti, stilu života i svugdje prisutnoj sirotinji podsjeća na beogradsku Jatagan Malu otprije ravno 100 godina. Da više ništa u životu ne učini, Eko Bajrami je svoje ovozemaljsko životno putovanje zaokružio velikim uspjehom. Ispunio je misiju i svrhu privremenog boravka na ovom svijetu. Poboljšao ga je, među ostalim i tako da je onoj maloj, desetogodišnjoj Romkinji iz naše nedavne reportaže osigurao normalnu kupaonicu, a ne da se brižno dijete, kao što je to dosad bio slučaj u Emovoj ulici, tušira u sklepanoj šupi, stojeći na malom tepihu i polijevajući se vodom iz kante. Bravo Eko. Svaka čast.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
