PIŠE NENAD MARJANOVIĆ
ORDINACIJA DR. FRICA: Zbogom Pulo, odoh u Sarajevo
Nenad Marjanović Dr. Fric
Legendarni pjevač narodne glazbe Hašim Kučuk Hoki daleke 1978. godine objavio je album naziva Pod istim krovom ne živimo nas troje. O majku ti milu kako se život zna poigrati i kako nam se zna narugati. Na tom albumu najveći je hit bila pjesma Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo.
Vratit ću se na tu pjesmu samo da malo obradim lik i djelo rahmetli Hašim Kučuk Hokija Hoki, Bora Spužić Kvaka i Dragoslav Mihajlović Kanarinac bila su imena koja nisi mogao promašiti. Svi smo se s tim šalili i ta imena su odzvanjala, Hoki, Kvaka i Kanarinac.
Hoki je bio stasiti brkajlija koji je pjevao mega hit Nazdravite drugovi ili Pijem da je zaboravim ako vam je ta verzija poznatija, a bio je poznat, kaže legenda, po ljubavi prema ženama, harmonici i Jugoslaviji. Stradao je u prometnoj nesreći u blizini Novog Sada 2002. godine.
Od ćevabdžinice do ćevabdžinice
Elem - obožavam ovaj izraz - gradonačelnik Pule ovih je dana boravio u Sarajevu. Dok u gradu vrije politički, ne bosanski lonac, nego pulski koalicijski lonac Zoričić šeta od ćevabdžinice Hodžić do ćevabdžinice Ferhatović, onda malo do restorana Brajlovića na Ilidži pa nazad do Petice. Zbogom Pulo, odoh u Sarajevo...
A evo me opet malo kod Hokija i njegovog albuma Pod istim krovom ne živimo nas troje, e pa naša koalicijska trojka stvarno više ne živi više pod istim krovom. Nisu mi toliko zanimljivi ni Kučok Hoki ni Milanović Zoki koliko mi je zanimljiv Filipoki. Bez zawebancije sve mi je simpatičniji, sve više sam uvjeren da će se razviti u vrhunskog političara, možda čak i predsjednika države. Volio sam ga i ranije, ali tek sada počinjem shvaćati zašto je bio toliko omiljen u fažanskom SDP-u.
U predizbornoj kampanji je govorio kako mediji moraju biti servis građana i kako ne želi da njega prate i dižu mu spomenik, a šta da radimo kada si sam gradi spomenik, kada je toliko aktivan da ga je teško ne zamijetiti i osvrnuti se na njega. Neki dan u intervjuu Glasu Istre nije bio zbunjen pitanjem vidi li sebe jednog dana na mjestu predsjednika. E ode on tako u Sarajevo pa u Split , mali đir po rivi, pressica o glazbenom festivalu u Puli i nazad. Možemo! i SDP na aparatima, a Filip na konju. Uzgred, Filip na konju je jugoslavenska televizijska serija snimana 1973. godine u režiji Slobodana Novakovića.
Capajebo, Savanija i knknpnkn
Na mom domu naiđoh na otvorena vrata, kaže Hoki, a tako je i u našoj koaliciji, vrata su otvorena za sve kombinacije. Ja se od tebe ne mogu rastaviti, pjeva Hoki u Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo. Puno je asocijacija na toj ploči koja je u onim vremenima prošla skroz nezapaženo. Jedva sam je pronašao i jedva sam našao tekstove, izgleda da je od svega ostalo to Zbogom Bosno, odoh u Sarajevo kao poštapalica koja je zaživjela u narodu. Danas kada preslušavam ovaj diskografski raritet i glazbeni dragulj shvaćam da su te godine bile proročanske.
No malo sam izašao iz teme, odšetao sam kako bi se reklo, ali neka, otvaram prostor za još jedan doživljaj vezan uz Sarajevo kojeg bih teško uvalio da sam se držao samo pulske koalicije. Kad su krenule ove moderne televizije moji su se starci teško snalazili s novom tehnologijom, stisnuli bi nešto na daljinskom i odmah bi zvali mog brata ili mene. Jednom uletim nakon što su javili da je "crknula televizija" i vidim da su prebacili na drugi HDMI i da im nikad preko mobitela ne bih mogao objasniti što da rade. Kako se ukazao program, tako se na ekranu pojavi kanal sarajevske televizije. Kaže mi mama "Sin moj ma ča to piše Capajebo, već par dan da ću te pitati?". Bacim oko i skužim da na ćirilici piše TV Sarajevo. Ona je razumjela jezik, ali joj nije bilo jasno koja je to televizija na kojoj piše Capajebo.
A ne mogu odoljeti da ne spomenem i drugu situaciju, moja ekipa iz Beograda bila u Puli na ljetovanju i nakon nekih par dana pošalju mi poruku - hoćemo na piće u Savaniju?
Kontam ja šta ovi lupetaju i ne kužim, koja Savanija, šta je to mislim, napišem im da nemam pojma gdje to i oni odgovore kako smo tamo bili prije par dana. Ja se zamislim i skužim da misle na Cabahiju, oni su to pročitali na ćirilici pa i danas znam reći da idem u Savaniju na kavu.
Znam ekipu koja je hodajući po Srbiji Kikiriki čitala kao Knknpnkn, ali takve stvari se sigurno nisu mogle dogoditi našoj delegaciji koja je stalno na putu.
Dobre vibracije i transparentnost
A evo kad je put u pitanju odmah mi uleti i jedna priča iz prve polovine 80-ih kad je jedna delegacija istarskih gospodarstvenika išla u službeni posjet Titogradu. Nakon tri dana turskih kava shvate da su se zaželjeli espresso kave i ulete u neki restoran i upitaju konobara imaju li možda kavu espresso. Kaže Crnogorac: pa naravno da imamo. Ovi naši oduševljeni, misle si ajde napokon, navikli su se na takvu kavu i stvarno im je nedostajala. Kad u neko doba - rekao bi Seid Memić Vajta kad se pokušava vratiti na temu - stiže konobar s punim kolicima đezvica i turske kave. "Pa pitali smo dali imate espresso?" Konobar ih pogleda i kaže: "A da ga jebeš, ja brže ne mogu". Nadam se da na ovakve situacije neće naići naša gradska delegacija koja po svijetu širi dobre vibracije i transparentnost. Uskoro ću negdje u gradu predstaviti svoj projekt Hotela na napuhavanje, a vrijeme i mjesto prezentacije ćete saznati na vrijeme. Nemojte se brinuti…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
