PIŠE Nenad MARJANOVIĆ
ORDINACIJA DR. FRICA: Ako pijem, za svoje pare pijem
Ne smeta mene što se pije u betonskom bunkeru na moru, nego što se nije principijelno. Piti nije grijeh, uvijek se može odgovoriti: ako pijem, za svoje pare pijem. Naime, cugu je u hotel Brione donio Grad Pula. No, treba biti vjerodostojan. Meni je ovo s ručkom u Brionima kao da je za Dan grada Pule revijalna nogometna utakmica odigrana u Balama. Šaka u oko onima koji vjeruju u predizborna obećanja. Pa, u principu ne treba vjerovati obećanjima, nego se obećanja treba sjećati
Ilustracija
Završila je proslava Dana grada Pule, lijepim zajedničkim ručkom u obnovljenom hotelu Brioni. Fino se papalo, pilo se vince Kornelije Benazić i nazdravljalo se našem nekoliko puta oslobođenom gradu, zadnji put je oslobođen prošle godine. Iako je to lijepo i za svaku pohvalu, teško je ne primijetiti da se sve to odvijalo u hotelu par metara od mora, zacementiranom u cijelosti, građevini koja je nagrdila nekada prirodnu šikaru, grmlje, nepristupačnu obalu, građevinu koja je prst u oko svim ljudima koji vole netaknutu prirodu i društvo.
Nakon svega što se događalo nakon pada IDS-a bilo je za očekivati da će se svi vijećnici i gosti svečane sjednice poveseliti u prirodi. Očekivao sam da će gradonačelnik povesti društvo do Muzila, da se malo na žarkom suncu oznoje, da se malo zajedu među nogama, pa onda u takvom stanju vrate nazad do grada. Mislio sam da će svi, računajući i predsjednika Zorana Milanovića, objedovati na šetnici Marsovo polje. Piknik u prirodi, izvan betona, izvan bazena i svih tih glomaznih građevina koje nas okružuju i nagrđuju vidik.
Mislio sam da će rastegnuti deke, smjestiti se u grupe po četvero, da će im biti servirana kokoš, da će se podijeliti paradajz i da će tako čerečiti kokicu i cugati pivkana iz dvolitarske boce. Mislio sam da će im se podijeliti štikadenti, da će svako dobiti razgradljivi papirnati ubrus, toalet papir i da će se otvoriti ekološki toalet bez pisoara, školjke i lavandina i to na otvorenom.
Međutim ne, desilo se isto što i na Životinjskoj farmi. "Tko god hoda na dvije noge, naš je neprijatelj. Tko god hoda na četiri noge ili ima krila, naš je prijatelj", govorilo se u Orwelovom djelu. E, da, otišla je tako Dušica Radojčić u onaj betonizirani mastodont, a po Marsovu polju trčkarali su kućni ljubimci. Muzil je ostao prazan, tek bi se tu i tamo pojavio poneki berač šparuga. Pored toliko projekata vezanih uz šetnju i kućne ljubimce oni naprave feštu u Grand Hotelu Brioni. Ali to stvarno nije važno, ono što je trebalo biti važno direktoru, profesoru, doktoru, piscu i gradonačelniku Filipu Zoričiću je ime hotela. Pa Brijuni, profesore-doktore, Brijuni, ne Brioni, jesmo se zato borili? Zašto vam taj jugounitaristički naziv nije zasmetao? Ako vam već nije bilo neugodno cugati u betonskom čudovištu, onda ste bar zbog imena hotela mogli odlučno reći "NE".
Ne smeta mene što se pije u betonskom bunkeru na moru, nego što se nije principijelno. Piti nije grijeh, uvijek se može odgovoriti: ako pijem, za svoje pare pijem. Naime, cugu je u hotel Brione donio Grad Pula. No, treba biti vjerodostojan. Meni je ovo s ručkom u Brionima kao da je za Dan grada Pule revijalna nogometna utakmica odigrana u Balama. Šaka u oko onima koji vjeruju u predizborna obećanja. Pa, u principu ne treba vjerovati obećanjima, nego se obećanja treba sjećati.
Dušica Radojčić nije dala dobar primjer dolaskom na svečani ručak u betonski dvorac za strance na Verudeli. SDP, točnije svih sedam članova stranke nema principijelan stav oko gradnje, dok je IDS ili, preciznije, ona ekipa koja još pregledava predizborne ankete, za gradnju ali i nadgradnju. Milan Rašula bi gradio, tu nema dvojbe.
Istra je regija vina, maslina, sira, pršuta i kobasica, ali i regija u kojoj se njeguje održivi razvoj. Naime, svi razvijaju na onome što su im u nasljeđe ostavili stari. Istra je regija u kojoj betonska miješalica stvara strah. Čim se negdje ukaže, političke stranke održe govor i upozoravaju javnost na katastrofu koju donosi ovaj pakleni stroj. Je li to stvarna opasnost ili se iza svega krije nerad i javašluk, pokazat će vrijeme. Puno je lakše ništa ne raditi i onda zapuštene površine, krš, obrasle pašnjake, livade, šume nazvati gradskim šetnicama.
Ima već par dana kako gledam džunglu koja niče na nekoliko mjesta na Verudi, potpuni kaos i nitko da pomjeri pajser. Svi šute, prolaze i uživaju u dubokoj travi, uživaju što imaju još jedan komad nebetoniranog gradskog zemljišta.
U gradu se snima nekakva serija i sve je podređeno tome. Čujem da je bila i audicija na kojoj su traženi statisti. Mislim da se sve to dalo puno lakše realizirati da su gradske strukture malo modernije, otvorenije. Zar ne bi bilo lakše da su se na raspolaganje producentima te serije stavile neke gradske službe, da se kao statisti pojave i neki gradski vijećnici i da se spoji ugodno s korisnim. Uvjeren sam da bi nakon svega jednu od uloga mogao odigrati i najveći glumac među gradonačelnicima, osoba koja je u kratko vrijeme pokazala da mu nikakve uloge nisu strane. Uvjeren sam da bi takvo što odjeknulo u Hrvatskoj a i šire.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
