Ne navigam već 15 godina. Navigacija mi ponekad fali toliko da me samo pomorac može razumjeti. S njima se družim i dalje, oni su sada moj pogled dalje od horizonta, dalje od ekrana mog ''pametnog telefona'' kojem sve manje vjerujem.

Najbolji razgovori su uvijek s legendarnim prijateljem Krešom, kapetanom i jednim od najinteligentnijih ljudi koje znam. Pretresamo sve pomorske teme i tako dobijem informacije koje me zanimaju. Nakon našeg zadnjeg razgovora, na izlasku iz kafića me upitao: "Vidim da si uz kavu naručio smeđi šećer, jel' sve u redu?" Je, sve je OK, kažem mu, od stresa mi se sve malo poremetilo, pa mi je i šećer malo povišen, i zato pazim. Kužim, odgovara mi Krešo. Radi malu pauzu, i kaže: "Imao sam jednog prijatelja, jako je pazio na šećer, ali nije pazio na gradski autobus! Jednom ga je pogazio nekoliko metara dalje od kafića. Otvori oči stari!"

Naravno da Krešo nema prijatelja kojeg je pogazio autobus. Samo mi je uputio simboličnu poruku. Počeo sam razmišljati - što je moj autobus?

Mislio sam prvo da je to Covid-19, danima sam bio uvjeren u to. No kad sam malo zagrebao ispod površine, shvatio sam da Covid-19 nije niti među prvih pet.

Autobus na koji moram dobro paziti, autobus koji dolazi i prijeti da će pogaziti ne samo mene, nego i sve nas, klimatske su promjene. Problem tog autobusa je da ga se još ne bojimo, jer mu samo u daljini vidimo upaljena duga svijetla. Olako si kažemo i lažemo, naivno se uvjeravamo da nema šanse da dođe do nas. Prije ili kasnije, glupo se uvjeravamo, skrenut će lijevo ili desno i pogaziti nekog drugog.

Objasnit ću vam zašto sam, uz sve probleme koji nas pritišću, apsolutno siguran da su klimatske promjene u ovom trenutku naš najveći, nadolazeći, prijeteći ''autobus''. Planeta Zemlja, naš dragi dom, jako je mala i krhka. Da bi vam dočarao koliko je mala, ne trebate ići daleko, uzmite dvogled, skoknite do Rovinja po sunčanom danu, odite na Molo Grande i gledajte prema horizontu u smjeru Venecije.

Vidjet ćete brodove koji plove, ali ih nećete vidjeti kompletne i u potpunosti, već samo njihov gornji dio. Izgledat će vam kao da su potonuli i samo dio njih viri van, iznad površine mora. To je radi zakrivljenosti zemlje, taj brod koji ide prema Veneciji već je iza horizonta, lagano se kotrlja prema svojoj sljedećoj luci. Možete li zamisliti koliko je Zemlja mala kad već pogledom iz Rovinja prema Veneciji imamo dokaz da nije ravna ploča! Samo se vi smijte, ali milijuni ljudi u svijetu još uvijek vjeruju da je zemlja ravna ploča!

Zemlja je toliko mala da sam u ovih 45 godina svojih putovanja često sretao svoje prijatelje na drugim dijelovima kugle zemaljske, na mjestima na kojima sam bio siguran da nema šanse da naletim na ikoga poznatog. U mjestu Ilo, u pustinji na jugu Perua, sreo sam svog prijatelja Leona, s kojim sam išao u osnovnu i srednju školu! Tada mi je to izgledalo nevjerojatno, sada više nije.

Nakon što sam vam pokušao dočarati koliko je zemlja mala, pokušati ću objasniti koliko je krhka.

Godine 1750. populacija planeta Zemlje je bila 750 milijuna stanovnika, 200 godina kasnije populacija je bila 4 milijarde, a danas nas ima oko 8 milijardi. Za dvadesetak godina će nas biti 10 milijardi.

Klimatske promjene se događaju toliko brzo, da smo postali tužni svjedoci. Zadržat ću se na moru, jer to je tema o kojoj najviše znam i čiji sam svjedok. Događaji na moru su ciklički, naš planet je bio točan kao najbolji švicarski sat. Postoji jedna pomoć nautičarima koja se zove Routeing chart. To je nautička karta vjetrova i morskih struja koja je stoljećima koristila pomorcima da planiraju svoje pomorske rute i navigaciju, informirajući ih koje će vjetrove imati na svojim putovanjima. Recimo, izvadivši kartu za mjesec prosinac za Sjeverni Atlantik, točno si znao što te čeka. Te su karte danas nepouzdane, ne govore točno ni smjer vjetra, ni struja, ni njihovu jačinu. Harmonija se poremetila.

Kada sam počeo navigati, prolazak sjeverozapadnim prolazom je bio skoro pa nemoguć, a danas mi kolege govore da prolaze bez većih problema i da će to ubrzo postati uobičajena ruta. Arktički led se smanjio u ljetnim mjesecima za 50 posto, a predviđanja su da će za dvadesetak godina, u ljetnim mjesecima, potpuno nestati. Pojavljivat će se samo zimi.

Možda sam otišao previše u svijet, vraćam se nama i našim problemima.

Venecija je uložila ogromna sredstva u Mose (branu protiv poplava). Siguran sam da je dizajniran bez greške i da je napravljen po nacrtima. Problem je u tome što nitko nije predvidio da će plimni valovi biti ovako veliki te da će jugo biti ovako snažno, tako da se bojim da Mose za par godina neće građanima Venecije biti od nekakve pomoći. Hrvatska obala je bila svjedok velikih poplava, pojave koje su se događale svakih 20 do 30 godina sada će nam se početi događati po nekoliko puta u godini.

Monaco je prije dvadesetak godina napravio predivni moderni vanjski lukobran za koji je bio siguran da će ga štititi od valova sljedećih 300 godina. Nažalost, neće. Tome već sada svjedočimo.

Prije dvije godine valovi su srušili luku Rapallo u Liguriji, luku koja je stoljećima odolijevala vjetrovima i valovima te napravila lukobran koji može podnijeti val od 6 metara. No nitko prije predvidio da će 2018. valovi biti veći od 10 metara.

'Ajmo opet u daleki svijet. Zemlja ima dva plućna krila, jedno je amazonska kišna šuma, a drugo je jugoistočna azijska šuma. Oko 75 posto života na Zemlji se odvijalo u tim šumama. Danas je posječeno više od 50 posto tih šuma.

Zemlja ima i krvne žile, a to su rijeke. U 2020. godini u više od 60 posto rijeka voda je toliko zagađena da je ne možemo piti.

Nevjerojatno je i što smo napravili životinjskom svijetu. U 2020. godini samo je 35 posto zemljinog teritorija ostala divljina, sve ostalo smo pokorili.

Mi činimo 30 posto sisavaca na zemlji, oko 10 posto životinja smo pustili u divljini, a 60 posto životinjskog svijeta uzgajamo na farmama da bi ih kasnije pojeli.

Ono što Covid-19 radi nama u zadnjih godinu dana, mi radimo našem planetu Zemlji zadnjih 100 godina. Napadamo joj pluća i krvožilni sustav, tamo gdje je najslabija, diže joj se tjelesna temperatura i tako se bori protiv nas, a mi se kao virus množimo misleći da ćemo je pobijediti. Ali nećemo, majka priroda je jača od svega. Dokaz tome je bio prvi lockdown, sjećate se kako se nakon samo 30 dana priroda oporavila i to zahvaljujući tome što smo je prestali gušiti.

Ovim tekstom samo sam naveo probleme, nisam dao rješenja jer ih ne znam. Vjerojatno vas samo želim potaknuti na razmišljanje. Onaj autobus s početka priče ide prema nama, sad mu ne vidim samo svijetla, već i koje je boje. I sve je brži!

Možda ovaj tekst u Istri čita neka nova Greta Thunberg, osoba koja će promijeniti svijet. Tako se nadam da je tako… Stara pomorska poslovica kaže da se u mračnoj noći zvijezde najbolje vide, čak i one najmanje sjaje najljepšim sjajem….

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast