Provedba mjera zamrzavanja cijene svega devet bazičnih prehrambenih proizvoda zapela je kod malih trgovaca. Dok se veliki trgovački lanci, oni koji na tisućama artikala imaju ekstrazaradu, ne bune se mnogo što šećer, brašno i ulje, između ostalog, moraju prodavati po fiksnoj cijeni. Pobunili su se mali dućandžije.

Njima se, kažu, ne isplati prodavati šećer, koji dobro ide sada u doba berbe grožđa – po fiksnim cijenama, baš kao ni ulje, i u poziciji su da ucjenjuju građane, svoje kupce, ali i samu Vladu jer su jedini u svom selu, malom mjestu ili u širem okrugu. Neki od njih više ne prodaju šećer, drugi su ograničili prodaju mlijeka s 2,8 posto mliječne masti, kod trećih je "nestalo" ulje...

Ono čega nije nestalo zove se trgovačka pohlepa. Jer, ako su ograničene cijene samo devet artikala, to znači da zarađuju na preostalih nekoliko stotina ili tisuća koje imaju u svojoj trgovini. I da neće propasti zbog toga što im je ograničeno „guljenje“ kupaca na živo kad se radi o nekoliko doista osnovnih namirnica.

Naravno, trgovci imaju svoju politiku: nema jeftinije ako oni nemaju svoju maržu ili su koju lipu u gubitku. To što je crno brašno skuplje od bijelog jer mu cijena nije zamrznuta, nema veze, to bolje za njih. Muči ih problem svinjetine, ali ne i preskupe junetine, teletine ili ribe. Vlada je trebala – u trenutku kada je jamčila niže cijene barem na tri mjeseca – odmah objaviti listu srama trgovaca koji ucjenjuju vlastitom pohlepom. Trebaju im pogledati i papire, vode li ispravno svoje poslovanje, što je zadatak porezne inspekcije.

Teško da je moguće da bi se zbog fiksiranja cijena devet proizvoda neka trgovina ili trgovački lanac koji prodaje tisuće artikala našli u problemu. U Francuskoj je jedan trgovački lanac sam smanjio cijene stotinu proizvoda i - nije u gubitku. Kod nas to mogu bez problema napraviti najveće trgovačke grupacije, a buniti se mogu i postavljati ultimatume oni koji imaju jedinu trgovinu na nekom području. Iako su upravo zbog tog teritorijalnog monopola jedini izbor i zarađuju na svemu drugome.

Trgovina je, napokon, politika drugim sredstvima. Možda Vlada nije računala na pobunu mikro-dućandžija, a možda je zaključila daće taj problem riješiti konkurencija. Ako netko nema šećera, ima ga obližnja trgovina. Ali, pritom su zaboravili na mala mjesta i na građane koji ne mogu voziti kilometrima da kupuju kod drugih. U svakom slučaju, Vlada preko Državnog inspektorata i Porezne inspekcije treba provesti svoje mjere želi li biti uvjerljiva. Jer, ako ne mogu prodati pile po zajamčenoj cijeni, što nam mogu jamčiti na budućim izborima?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast