Vremena se mijenjaju, a s njima i ljudi, ili pak ljudi se mijenjaju, a s njima i vremena. Uzročno-posljedično. A virusi mutiraju u sve moguće i (ne)moguće varijacije i mutacije. No, to je posve druga priča.

Sada je važno biti cijepljen, testiran ili friško oporavljen - onoliko da ne budeš više zarazan, a točno toliko da imunitet još uvijek traje, s nadom da društvo ne čita sve moguće studije o tome da netko tko je prebolio može i dalje prenositi zarazu, a možda i ne. Treba, istina, biti informiran, ali sve s mjerom, kao i sve drugo u životu. Sve s mjerom. Uvijek.

Svi smo sigurno nekada vidjeli nekoga od prijatelja, znanaca, kolega, susjeda, rođaka, štogod - svejedno muškog ili ženskog roda negdje s nekim i pravili se da ih ne vidimo, jer eto, situacija nije bila baš najzgodnija, a ipak, šutnja je zlato. Sada se ta situacija odnosi na druge stvari, i sada bi neki prije rekli da su bili s ljubavnikom/com negdje daleko od svih, od svih mogućih kontakata, nego negdje drugdje, s više ljudi i mogućnošću izolacije.

Već dugo nema hvaljenja (izuzev pojedinaca) društvenim životom, izlascima, velikim brojem prijatelja jer - kao prvo, društveni život je dugo vremena bio tek misaona fraza, kao drugo - mjesecima je bio ili lockdown ili polu lockdown, ili je dosta toga bilo zatvoreno, a i kada je bilo otvoreno, nije bilo kao nekada, uvijek je bio potreban oprez. No, nema hvaljenja jer, zamislite netko stavi fotografiju s neke fešte, roštilja, druženja, makar i bio dozvoljeni broj ljudi, makar i sve bilo po epidemiološkim pravilima i mjerama koje su tada na snazi, no sutradan se netko pokaže pozitivnim. Znači, ostali postanu ne ekipa za feštu, nego ekipa za izolaciju. I sigurno, više nego jednom, neka "velikaaaa" prijateljstva, ona okrunjena brojnim srdašcima i osmijesima, budu na taj način kompromitirana. Iako je zdravlje najvažnije. Uvijek i prije svega, a oprez uvijek potreban.

Svakakvih je "štorijica" bilo u zadnje vrijeme vezano za ovo zlo, isprika za izbjegavanje izolacije, svega, kao nekada za školskih dana, kada je trebalo osmisliti ispriku zašto nije napisana zadaća, zašto netko nije naučio za ispit, kontrolnu, zašto je došao bez pribora, a tada su najučestalije isprike bile - bio/la sam kod zubara, a ponekad je "poslužio" i sprovod starijeg člana obitelji. No, nekima su se te isprike toliko ponavljale, da ispada da su im svi preminuli bili u rodu ili svojta, a da su zubari morali raditi prekovremeno.

U korona-doba nastale su i korona-isprike. Nedavno smo mogli čitati i o raznim isprikama koje su se javljale, doduše ne kod nas, no što se toga tiče, nema puno razlike, neovisno o paralelama i meridijanima.

"Ma muž/žena nije bio kontakt, nikad nije kući, pa spava tamo, malo dalje, a djecu tko vidi, imaju svoj đir" (niti da su sve kuće kao one bogataševe iz američkih filmova s 20 soba po etaži) ili da članovi obitelji spavaju kod susjeda. "Pozdravio sam ga preko ceste, s druge strane, cesta široka". "Trenirali smo zajedno, ali sami, distanca", pa niti da je taj stadion "Camp Nou" ili olimpijski stadion.

Možda bi jednoga dana trebala biti dodijeljena neka nagrada, poput Zlatne maline, za najoriginalniju ispriku, odnosno, kako bismo tu rekli - škužu. U nadi da sve to čim prije postane nešto još drevnije od pluskvamperfekta. Kažu da smo na korak od nekadašnjeg života i svijeta. Samo da taj korak ne bude pogrešan, da bude pravovremen i po mjeri. I da mjere čim prije postanu prošlost.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast