Predsjednik države Zoran Milanović više ni ne koristi rječnik ulice kojim se nekad služio i koji u svojoj originalnosti može biti simpatičan, nego se ponaša kao jeftini, vulgarni uličar koji vrijeđa sve oko i ispod sebe. Nekad to radi direktno, nekad preko posrednika, no poanta je kako mu više ništa nije sveto. To je recentno pokazao u kombinaciji sa svojim glasnogovornikom. Njih dvojica, valjda u višku vremena i nedostatku pravog državničkog promišljanja, u bespoštedni rat između predsjedničkog i premijerskog ureda ovog puta uveli su, ni krivog ni dužnog, u dubokoj mirovini zavaljenog televizijskog velemajstora Gorana Milića, za ovu priču važnog zbog činjenice da je otac glasnogovornika Vlade Marka Milića. Glasnogovornik predsjednika države, nekad cijenjeni novinar Nikola Jelić, referirajući se na jedan tvit glasnogovornika Vlade Marka Milića, rekao je, u ime svog šefa Milanovića, da je to „već viđeni primjer yutelovskog obmanjivanja javnosti“.

Tako su Milanović i Jelić, pomno osmišljenom forom kojom direktno aludiraju na Milića seniora kao nekadašnjeg yutelovog novinara, lupili sina gdje ga najviše boli – na roditelja. Bezobrazno, direktno, kickom u bolno međunožje. Yutel, istina, u svojih godinu i pol postojanja, od listopada 1990. do svibnja 1992. nije bio prohrvatski orijentiran. Bila je to televizija jugoslavenskih zanesenjaka i romantičara koji su kao nadnacionalni informativni servis željeli kreirati medijsku sliku iz svoje perspektive, zalažući se pritom za opstanak Jugoslavije. Milić je tu odigrao neku svoju ulogu, ne baš sjajnu, ali daleko od toga da nakon te epizode više ne bi mogao slobodno živjeti i raditi u Hrvatskoj. To čime se sada bavi glasnogovornik Vlade Marko Milić nema nikakve veze s onim što je nekad kao vrhunski novinar i svjetski reporter radio njegov otac Goran Milić. I zato čovjeku ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je Zoran Milanović, kao predsjednik ove sve nesretnije i u bespućima političkih gluposti sve izgubljenije države, po sve učestalijoj matrici ad hominem napada doslovno dotaknuo samo dno. No kad čovjek pomisli da njegova agresivna retorika u septičkoj jami političke komunikacije ne može niže pasti, jer i ona, ta jama, pobogu, ima onu svoju najnižu točku gdje se dreki prvo nakupljaju, Milanović ode još dublje, sunovraća se u ambis svojih verbalnih pizdarija i perverzarija. Nisko, niže, najniže - Milanović. Šteta za njega, bio je predsjednik koji je obećavao…

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast