Sredina je lipnja. Nije još do kraja užeglo. Ugodno sjedenje na Forumu. U hladu terase Sirene lagano se ispija cappuccino. Samo koji dan nakon pobjede Filipa Zoričića na izborima za pulskog gradonačelnika sabiru se dojmovi nove političke situacije. Prebrojavaju se dobre okolnosti promjene vlasti.

U prvom redu svježa krv i provjetravanje. Bez obzira gdje se i kada izbori održali, uvriježeno je mišljenje da će bezidejnost i ispuhanost ekipe na odlasku zamijeniti kreativnost i energija onih koji dolaze. Nije bilo razloga da se taj pozitivan stereotip ne odnosi i na Pulu. No kombinacija Nezavisne liste novog gradonačelnika, platforme Možemo! i SDP-a prije svega je, doslovno od prvih dana nakon preuzimanja vlasti, donijela očekivanu neizvjesnost.

Dok se u Sireni razglaba o tome da im je ključni faktor postizborne suradnje sveden isključivo na netrpeljivost prema IDS-u, do našeg stola zatrči se simpatizer novih vladara koji ritualno polaže bombon na stol. Bronhi! Dobacuje dva komada - lakše se diše! Kao da on to treba reći. Zna se da bronhi pročišćava bronhije. Ima tu malo mita, nešto reklame, no efekt nastao cuclanjem slatkoćom obogaćene gume stvarno postoji. Dosjetka je simpatična, aluzija s jakom političkom simbolikom i pozadinom. Otada je prošlo, bit će za koji dan, punih šest mjeseci. Cuclanje bronhija (ostala) je zanimacija djece. Odraslima to (oduvijek) nije dovoljno. Za bolji život potrebno je puno više od trijumfiranja nad IDS-om i "lakšeg disanja" koje prati strmoglavi pad stranke. Pročišćeni dah je u ovom slučaju samo metafora, a ne stvarnost. Simpatizeri nove vlasti s oduševljenjem prihvaćaju razmontiravanje IDS-ovog stroja. Duša im se hrani mrvicama zlobe. Sve je to razumljivo do jednog trenutka - svođenja političkih računa. Neće biti dobro ukoliko ostavština i najveći rezultat recentne vlasti ostane na bronhiju.

Isušena lokva

Upravljanje gradom je puno odgovorniji posao od sirove žudnje pobjednika za osvetom nad poraženima. Prvotni politički nagon u Hrvata je odmazda, zatiranje političkog protivnika do trećeg koljena. Povijest pak pamti drugačije obrasce ponašanja. Pozitivne, nadahnjujuće, inspirativne. Tako je, recimo, u postratnom razdoblju 50-ih godina prošlog stoljeća francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman, kao pokretač europskog integriranja, shvatio da se za sigurnost Europe i njen prosperitet nakon Drugog svjetskog rata ne smiju ponoviti greške iz Versajskog ugovora kad je poražena Njemačka izolirana i zatočena u vlastitim zabludama. Iako se pobjednička Europa u tom razdoblju mogla poigravati razbijenom Njemačkom kako je htjela, mogla ju je do kraja poniziti, kažnjavati, opet izolirati i puno bolje nadzirati nego 30-ih godina kad je tamo rastao pogubni nacionalsocijalizam i nacizam, vizionarski Schuman se nakon pobjede Saveznika založio za miroljubive odnose između nekadašnjih smrtnih i mitskih neprijatelja. Tražio je obnovu pokidanih gospodarskih veza s jakom političkom svrhom. Pobornik ove njegove vizije, drugi francuski političar i poslovni čovjek Jean Monnet, kojeg se smatra jednim od osnivača Europske unije, osmislio je projekt objedinjavanja francuske i njemačke proizvodnje ugljena i čelika. Umjesto novih razloga za ratovanje, pobjednici su tražili modele suživota i razvoja s poraženima.

Predstavnik dotad zloglasne nacističke Njemačke koja je tek krenula s priznavanjem odgovornosti i krivice, kancelar Konrad Adenauer prihvatio je Schumanov i Monnetov model s oduševljenjem. Nije bio jedini. Ostalo je prošlost.

Sve ujedinjenija Europa nakon toga je izbjegnula moguće ratne scenarije u svojim internim odnosima koji su se mijenjali s usponima i padovima, neslaganjima i dogovaranjima, ali više nikada i nikome na europskom tlu nije palo na pamet ratovati dok se može zajednički funkcionirati. Osim što se ratovanje dogodilo s velikosrpskom agresijom koju ni Europa ni svijet nisu na vrijeme prepoznali i zaustavili.

Kroz paralelu sa Shumanom i Monnetom postavlja se pitanje ima li u redovima pulskog gradonačelnika, ali prije svega kod samog Filipa Zoričića, želje, mudrosti i pameti da se za vođenje i osmišljavanje razvojnih politika uspavanog grada uspostavi neki oblik suradnje svih relevantnih faktora, u koje spadaju i poraženi i neke druge opcije. Činjenica je kako u pulskom kadrovskom bazenu, isušenom poput lokve vode u pregrijanoj Sahari, nema rješenja za popunjavanje važnih funkcija u gradskoj upravi, isto kao i u komunalnim društvima. Nova vlast suočava se s realnošću u kojoj nitko neće za pročelnike i direktore s Gradom povezanih tvrtki. Najkvalitetniji su, naprosto, tamo gdje im je prirodno mjesto - u realnom sektoru. Stoga aktualni gradonačelnik s partnerima mora prepoznati delikatnost takve situacije.

Dodatna izolacija

Već definirana slijepim crijevom, kao (lošim) opravdanjem za brojne neuspjehe, Puli prijeti opasnost dodatne izolacije. Gradonačelnik Zoričić mora pokazati postoji li u njegovoj političkoj opciji kapacitet razmišljanja da se u osmišljavanje i provođenje razvojnih projekata uključe osobe van njihovih struktura. On i njegova postizborna koalicija naprosto ne raspolažu dovoljnim znanjem, idejama i ljudima. Još manje toga ima u samom IDS-u. Zato krizna razdoblja traže kompromisna rješenja i zbijanje redova. Schuman i Monnet su to shvatili. S vremenom su na svoju stranu, kad je prepoznata vrijednost onoga za što se zalažu i što žele provoditi, pridobili i one koji se s njima prvotno nisu slagali. Njihova trajna vrijednost, zapisana u naknadnim modelima europskih ujedinjavanja po različitim kriterijima, ostalo je spajanje, a ne udaljavanje, traženje modela suradnje za opću korist, a ne uskostranačko ili uskonacionalno ili uskointeresno promoviranje samo jedne opcije. Zoričiću bronhi nije dovoljan. Ni cijela vrećica. Ni distributeri tog bombona. Potrebno je nešto više i drugačije.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast