Kruh sa sedam kora je mornarski, a kruh sa 77 grozomora je novinarski. Govorim to iz vlastitog iskustva. Svakodnevno nas kritiziraju da vršimo medijski linč, što neke čitatelje toliko užasava i plaši da pribjegavaju čak i tiraniji misleći valjda da će na taj način   svoj kaotičan život dovesti u red. Evo najsvježijeg primjera kako sam se našla usred jednog incidentnog događaja samo i postala "usrana i nedoj….." novinarka Glasa Istre. Imena sudionika incidenta poznata su redakciji i Policijskoj postaji Umag kojoj je slučaj prijavljen.

U umaškom naselju Zambratija prometnice su vrlo uske. Toliko da auti moraju jako usporiti ili se izmaknuti u stranu da bi propustili vozilo iz suprotnog pravca. Neki dan, u sumrak, oko 16.45 sati, krenula sam prema gradu. U Cvjetnoj ulici nasred ceste nailazim na prepreku. Parkirano vozilo marke Renault Scenic. Isprva sam pomislila da je vozač na trenutak skoknuo u kuću po nešto što je zaboravio i strpljivo stajala. Svirala je milozvučna glazba na radiju i nije bilo žurbe. Onda sam, da ispunim vrijeme dok bespomoćno sjedim, telefonirala. Minute su odmicale. Možda je prošlo pet ili deset minuta kad su susjedi naišli iz svoje svakodnevne šetnje, pa smo još i pročakulali. Dogovorili smo i kavu prije Božića. Upitala sam ih znaju li slučajno čije je to vozilo parkirano nasred ceste, ali promrmljali su nešto neodređeno. 

Strpljen, spašen 

- Možda ti je bolje da se okreneš i odeš drugom cestom, rekla je susjeda. Možda, ali ja sam prvo odlučila zatrubiti u nadi da će vozač čuti i dojuriti. Zatim sam izašla i pokušala dozvati ukućane iz kuće kraj koje je bio parkiran automobil. U tom sam trenutku u dvorištu kuće ugledala dvoje radnika iz umaškog komunalnog poduzeća u radnim odijelima kako vuku neke grane po dvorištu te ih odvlače iza kuće. Zazvala sam šefa poimence, upitavši ga je li mu poznat auto na cesti koji ometa prometovanje (ne samo meni) jer ću biti primorana pozvati policiju da ga uklone. Šef me pogledao kao da sam nevidljiva, zamaknuvši u stražnji dio dvorišta.

U međuvremenu je iz suprotnog smjera naišlo drugo vozilo te se zateklo u istom problemu kao i ja. Stepenicama sam se popela do vrata iza kojih je dopiralo svjetlo. Pozvonila sam. Otvorio mi je ljubazni gospodin kazavši da će odmah riješiti problem. Sišao je u dvorište, nestao iza kuće i pojavio se s mlađom osobom, crnomanjastim momkom u dobi između 30 i 40 godina. Slaba sam u procjeni godina. Prvi put u životu ga vidim. Vidno razjaren, krenuo je prema meni, što me baš uplašilo. Osim što je u prekršaju i što sam strpljivo čekala, još se i drsko ponaša. Ponovila sam da auto, ukoliko je njegov, pomakne s ceste jer je to prometnica. Uska je, znam, ali je jedina koja vodi u tom smjeru. 

Neskrivena agresija 

I tada kreće prema meni s brutalnim verbalnim napadom. Ne persira me. Viče: "Neću maknuti auto! Odje..! Neću! Odje..! Neću! Šta mi možeš?!..." Gospodin ga smiruje i taktizirajući, mirnim tonom, razborito upozorava da je zauzeo javnu površinu te da mora skloniti auto. Ja momku velim da ću, ne skloni li ga, nazvati prometnu policiju. Ajme, da nisam to rekla! On podiže ton do najviše oktave, ključa kao ekspres lonac, gura mi se u lice sukljajući uzavrele riječi: "Znam ja tebe kurvetino nedoj…... Sereš u Glasu Istre, napiši sad i ovo, moš' zvati policiju, boli me ona stvar…" Ljubazni gospodin ga smiruje i moli da sjedne u auto.

Sve to promatra vidno uzbuđena vozačica s dvoje male djece u drugom autu, koji iz suprotnog smjera ne može proći kolnikom. Nastojim potisnuti strah, ali nemir me obuzima. Toliko agresije u jednom mladom čovjeku još nisam vidjela. Ono nešto iracionalno, izvan kontrole u njemu me uznemiruje i straši. Polako odmičem prema svom vozilu. Sada se ja njemu trebam skloniti s puta. On je nestrpljiv pa i dalje urla. "Makni se!" Kao zmaj riga vatru po meni. Dok hodam prema svom autu, pokušavam mu reći vidi li kako je to kad se neko prepriječi na cesti i ne može zaobići vozilo. I kako bi bilo da se ja sad ne maknem?!, pitam ga. I sada slijedi vrhunac priče.

Opet izlazi iz vozila i nastavlja svoj verbalni okršaj koji je na rubu fizičkog. Potiskujem strah i gledam ga ravno u oči. Nešto nepoznato iz mene progovara naglas: "Ma hajde da vidim što bi ti to meni napravio?!" Raskolačio je oči i unio mi se u lice. Osjećam da bi me tresnuo ako ne ustuknem. Nas žene taj duboki instinkt nikad ne vara. "Miči taj auto. Pokazat ću ja tebi. Razbit ću te. Vidjet ćeš ti još mene. Znam ja tebe kurvetino nedoj…..", viče li ga viče. A čovjeka zaista vidim prvi put u životu i samo sam tražila da makne auto s ceste!

Sjedam za volan i sklanjam mu se s puta. Nadam se zauvijek. Ruke mi se tresu i trnci mi se sjure niz kičmu. Iz mene izbija mješavina napetosti i gorčine. Čini mi se sve tako nestvarno, kao da se nije dogodilo meni. Srećom, obuzdala sam suze. Mlada žena u autu koja je sve to promatrala ustrašeno zastaje. Solidarizirala se i pita me trebam li ikakvu pomoć. "Jeste li dobro? Žao mi je što vam se to dogodilo. Sigurna ste da ne trebate pomoć?", molećivo me gleda i propitkuje. "Znate, htjela sam izaći iz auta, ali sin mi ima pet godina i vrlo je osjećajan pa sam se bojala. Kakvih sve luđaka ima", nabraja. Zahvaljujem joj (i ovim putem) još uvijek u nevjerici da sam sve te uvrede i poniženja morala slušati od jednog balavca koji se drznuo parkirati vozilo nasred kolnika. 

Ničim izazvan slučaj 

Pitam vozačicu poznaje li tu osobu, jer možda mi se u prvi mah to čini grozomornim, ali tip je ustvari takav pri svakom susretu sa strancima. Bilo bi mi lakše. Nastojim pobjeći od istine koja mi odzvanja u ušima: "Ti si usrana novinarka Glasa Istre. Sereš u njemu. Kurvetino nedoj…..! Znam ja što tebi treba?!". U vrtlogu zbrkanih misli ove izranjaju na površinu. Eto, to je pravi razlog njegova verbalnog linča. Primirivši se, uz kavu i razgovor s prijateljem razmotala sam film i s razumne distance odlučila incident prijaviti PP Umag. Ili kako reče policijski službenik, "ničim izazvan slučaj". Samo iz razloga da me zaštite od sličnih agresivaca i zbog vlastitog samopoštovanja. Toliko prostakluka u neprikrivenoj agresiji jednog mladog čovjeka! Zašto? Samo zato jer ne voli moje tekstove u Glasu Istre. Pa zar ih mora čitati?!

Mi uvijek pišemo između optužbi i tetošenja, ali nastojimo ustrajati u temeljnim načelima novinarstva. Baratamo činjenicama. Pa čak i kad nas prati osjećaj krivnje da nismo dovoljno dobri u očima javnosti, ne odustajemo od nadasve odgovornog i odvažnog obavljanja svoje dužnosti. Čak ni kad nam se jedan auto ne želi skloniti s puta i u nama izazove duhovne oluje. Jednostavno, na pisanje nas tjeraju neke tajnovite podstruje glasnika hrabrosti.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo