PIŠE ROBERT FRANK
Nevjerojatno, ali za Uljanik još uvijek ima spasa!
Karlo Radolović je probudio nadu i ponudio moguća rješenja za spas Uljanika. No, da se ne bi zavaravali – pulsko brodogradilište više nikada neće biti ono što je bilo. Sada je samo pitanje je li mu sudbina namijenila da bude zbrisano s lica zemlje ili će ipak opstati u nekom manjem i realnijem obliku. Sudbinu, često, određujemo sami. Srećom da je Uljanikova, zasad više na simboličan nego na konkretan način, u rukama nekadašnjeg legendarnog direktora Karla Radolovića. Taj i više nego vitalni 76-godišnjak u dva je intervjua u našem listu, profesionalno hladne glave i s racijom iznad emocija, javno ponudio mogući recept opstanka Uljanika: stečaj s preustrojem temeljenim na konkretnim poslovima kojih, uvjerljivo tvrdi, na tržištu ima.
No, preduvjet nečeg takvog, conditio sine qua non, široki je politički konsenzus u Istri svih relevantnih stranaka. Iako je počela i u tijeku je kampanja za europarlamentarne izbore, ključne političke opcije, bez obzira na konkurentne odnose i sasvim drugačije i suprostavljene poglede na krizu u Uljaniku, morale bi potpisati primirje. Ali to bi morale napraviti iz uvjerenja i bez fige u džepu, izbjegavajući međusobna prozivanja za odgovornost i za to tko je kriv za situaciju koja prijeti stečajem i brisanjem nekadašnjeg pulskog poslovnog giganta. Kao što je Karlo Radolović u dva ekstenzivna javna istupa u Glasu Istre mudro postupio ne tražeći krivce za odgovornost oko Uljanika u državnoj ili lokalnoj politici, tako bi sada i sami istarski političari, bez obzira na stranački predznak, krivca trebali prestati tražiti u onima drugima. Taštinama i uskim stranačkim i pojedinačnim interesima, dokle god postoji realna šansa da se održi dio proizvodnje u Uljaniku, trenutno nema mjesta. Isto kao i destrukciji kojom se preko Uljanika sa svih političkih strana pokušavaju prikupljati jeftini poeni.
U ovoj teškoj i dramatičnoj situaciji kad je budućnost Istre i Pule na kockarskom stolu, najvažniji istarski političari morali bi pokazati da mogu biti konstruktivni, te da je važnije od pokojeg postotka podrške zarađenog na zgodnoj metafori o „pravim krivcima“ za propast Uljanika to da se za Uljanik i dalje treba i ima smisla boriti. Pa makar, eto, i zajednički. To bi moralo biti olakšano činjenicom da većina istarskih političara, bez obzira iz koje stranke dolazili, međusobno ipak održava sasvim korektnu i pristojnu komunikaciju.
Osim ovog međupolitičkog i međustranačkog konsenzusa kojim bi se morao uspostaviti detant, kao proces popuštanja napetosti i dogovoreno primirje između dva legitimna politička rata, potreban je još jedan konsenzus – onaj između politike i gospodarstva. Dosad je, naime, gospodarstvo Istre nijemo i bespomoćno promatralo sagu oko Uljanika. Možda je vrijeme da se istarsko gospodarstvo, na neki način formalizirano kroz HGK u Puli, sada ujedini, prespoji s nadstranačkom politikom i pokrene inicijativu za… Kako god je nazvali: „Za spas Uljanika“, „Za zadržavanje dijela radnih mjesta“, „Za opstanak brodogradnje“, „Za stečaj s preustrojem“…
Forma i naziv inicijative su nebitni. Bitan je sadržaj i argumenti. Vrijeme patetike i plakanja je prošlo. S Vladom RH, dok se ne potroše svi modeli moguće suradnje oko Uljanika, a i Plenkoviću je jedna od priželjkivanih opcija stečaj s preustrojem, nema smisla pregovarati preko nišana i s uperenim oružjem. Za to, uostalom, uvijek ima vremena. Ratu prethode pregovori. Neka njima sve i završi.
Osim ako ovu zavrzlamu ne razriješe Kinezi koji su jučer obećali – kupujemo sve hrvatsko što valja!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
