U zemlji u kojoj je kultura uvijek 'zadnja rupa na svirali' postoji jedna ilustrativna priča koja se može dobro usporediti i sa stanjem u Hrvatskoj. Jedno kazalište, HNK u Zagrebu, vođeno uspješnom intendanticom Dubravkom Vrgoč radi i u nemogućim uvjetima, godinama mijenja sve okoštalo što se vuklo oko kazališta, bez ideoloških prizvuka. I tu su rezultati, a čim uslijede promjene, pogotovo na bolje, otpori su strašni. Tako je intendantica Vrgoč učinila ono najgore što se može učiniti u Hrvatskoj, postala je primjer uspješnosti vođenja jedne institucije, pa je mjesecima razni sindikalci i tko već ne, vuku po medijima i optužuju, uz mnogo hrvatskog jala, zbog toga što je uspješna.

Jer, pokrenuti promjene i biti uspješan je nešto najgore što se kod nas može dogoditi. U ovom slučaju Vrgoč ima sreću što je ministrica kulture, obrazovana i korektna Nina Obuljen Koržinek shvatila 'igru ulice' i sačuvala intendanticu od bulumente nesretnika koji bi joj odrubili glavu i prekinuli trend promjena koje su HNK dovele do renomea jedne od vodećih kazališnih kuća u ovom dijelu Europe.

Nešto slično, gledamo i u politici. Pokušaji Zorana Milanovića da potakne promjene u hrvatskom pravosuđu naišle su na sveopći otpor onih privilegiranih kasta koje u Hrvatskoj žive upravo na stanju 'status quo', gdje nema promjena i gdje svatko drži leđa jedan drugome. Na nesreću za tako okoštali sustav došla je afera sa Zdravkom Mamićem koji je u svom osebujnom stilu pokazao pravo stanje pravosuđa, sudaca i sustava. I baš u tim okolnostima, nekako slučajno podudarno, krenula je i inicijativa predsjednika da na čelo Vrhovnog suda dovede stručnu osobu, profesoricu Zlatu Đurđević.

Predugo je Milanović u politici da unaprijed nije znao da ga čekaju tvrdi otpori i da do promjena neće tako lako doći. I zaista, slijedio je lanac nevjerojatnih događaja koji su, bar za sada, onemogućili da pravosuđe dobije 'svoju Dubravku Vrgoč', nekoga tko će prije svega pokazati volju za promjenama, uspješnost i sposobnost mijenjati postojeće loše stvari.

Jedno je posve jasno. Ne dođe li u Hrvatskoj do bitnih promjena, od pravosuđa do ekonomije, od javne uprave do sporta, od kulture do znanosti, perspektiva naše države je više nego loša. Plovimo u vrijeme krajnje nesigurnosti u Europi i svijetu i više naprosto ne možemo proći stavljanjem glave u pijesak na sustav koji nas je i doveo do slijepe ulice. Više ne možemo biti taoci stranačkih struktura kojima je cilj ništa ne mijenjati, sve ostaviti kako je bilo, jer u toj močvari se može i najviše zagrabiti. Više, naprosto, ne možemo ovisiti o nekompetentnim ljudima kojima su stranke omogućile karijere i bogaćenje, dok građani grcaju u problemima.

Hrabrost za promjene očito nemamo, jer se svaka inicijativa za bolje i kvalitetnije dočeka na nož. Ispred HNK tako stoje oni koji su kazalište prije vodili i koje se nitko ne sjeća, a pogotovo ne ono što su radili i ostavili. Sada i neki suci iz Osijeka dijele lekcije o moralu nakon svinjarija koje su radili i koje su se tolerirale.   Pokušaji da se u Hrvatskoj gospodarskoj komori, koja vegetira na račun poduzetnika kojima je voda došla do grla, propali su i ocijenjeni su gotovo kao pokušaj državnog udara. Samo da sve ostane po starom.

Umjesto da se ugledamo u najbolje, sustav uporno brani najgore. Istra je bez sumnje najbolji primjer za to, jer baš je tu, u Istri, sve najbolje u Hrvatskoj. I umjesto da se istarski model primjeni u cijeloj zemlji, on se najčešće omalovažava, prešućuje i bagatelizira. Umjesto da istarske uspjehe u turizmu, proizvodnji hrane, toleranciji i svemu što Istru čini posebnom primijenimo po cijeloj Hrvatskoj, pravimo se da to ne postoji.

Ostavimo na trenutak po strani Milanovićev karakter i stil, koji su zaista neprimjereni. Pa valjda je već dovoljno zreo kao čovjek i političar da razumije da se predsjednik države ne može tako ponašati, ni koristiti takav jezik. Ali, njega očito nije moguće mijenjati, ali je posve razumljivo što on želi i traži promjene. U ovom slučaju je kao političar sa mnogo utakmica u nogama pokušao destabilizirati saborsku većinu, a kada to nije uspio krenuo je đonom na Milorada Pupovca. Koji tu većinu održava, bez obzira što će za koji dan kukati kada će se odavati počast jasenovačkim žrtvama jer nema hrabrosti napokon iz javnog života potpuno odstraniti ustaški pozdrav Za dom spremni. Ali, to je politika.

Život je nešto drugo. S Pupovcem ili bez njega Hrvatska treba promjene, brze, oštre, velike. Zašto nitko ne postavlja pitanje promjena u financijama? Zato što resor vodi sposobni Zdravko Marić. Zašto i u resoru unutarnjih poslova nema krupnih problema. Zato što ga vodi iskusni Davor Božinović. Nema problema tamo gdje su kvalitetni ljudi, nekorumpirani, iskusni i radišni. Ali, takvih je premalo da zemlja krene naprijed. I dalje kolo vode stranački uhljebi, interesne skupine, pozadinci koji grabe priliku za vlastito bogaćenje.

Zato i na Milanovićevu inicijativu za promjenama u Vrhovnom sudu treba gledati sa razumijevanjem, bez obzira što njegov stil često pomete i one dobre inicijative. Već sada smo zadnji u Europi, gotovo po svemu, a kakav je odnos Europe prema nama najbolje pokazuje drama s nabavkom cjepiva. Više Hrvatska naprosto nema luksuz da bude najgora u svemu. Vremena za promjene nemamo mnogo, a ako i ovo malo vremena ne iskoristimo, loše nam se piše.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast