Piše Vanesa BEGIĆ
Nema do "stare škole"
Iako je napredak tehnologije na svim poljima donio tolike dobrobiti, esencijalne stvari i one najvažnije su još uvijek bez "lijeka".
I doslovno i metaforički. Ok, ova nova pošast traje tek nekih pola godine i nešto više, na veliko se pripremaju cjepiva, možda i bude nešto od svega toga, ali koliko bolesti je i dalje bez lijeka, uz terapije koje samo djelomično pomažu.
"Dok toliko ljudi svakodnevno bude umiralo od karcinoma, napredak ne postoji, odnosno ne postoji u pravom smislu riječi", mogao bi glasiti zaključak.
Nestane struja, netko se spotakne, izvuče kabel, nestane i 100 stranica knjige, dokumentacija, štogod, a upravo ona "prava" arhivska građa, prašnjava, u nekim tavanima ili podrumima, raj je za povjesničare, arhiviste i druge znanstvenike koji žele nešto pronaći, oživjeti dio povijesti, ako ne dobiju pri tome astmu. Možda niti korona ne voli takve prostore.
Hoće li jednoga dana za arheologe, povjesničare nekog trećeg tisućljeća biti dostupna arhiva, ova digitalna? Uz sve promjene tehnoloških sredstava, od za današnje pojmove ogromnih floppy diskova pa sve do manjih floppyja, CD-a, USB-a, promjena Windowsa, ovaj file koji nije kompatibilan s onim čitačem, ovo što se ne otvara, uz pad sustava, viruse, hakere, i ostale dižgracije. Tko zna što će ostati i u kojoj mjeri. Pitanje je što će arheolozi i istraživači u jednoj budućnosti pronaći. Možda ipak (samo) pisane arhive, uz malo moljaca i možda malo astme.
Padne sustav, ne može se do lijeka. Ok, sve je brzo, umreženo, hitro, ali, zar nema svoj čar i rukom ispisani recept, s liječničkim rukopisom koji je nešto najsličnije hijeroglifima?
Finska je u brojnim svojim školama ukinula ručno pisanje, odnosno djeca uče sve preko kompjutera, laptopa i tableta. Znači, još će jedna vještina, malo po malo, otići put povijesti, kao što odlaze i mnoge druge vještine. I tako je i krasopis postao skoro pa aorist, a pisari su već pluskvamperfekt. Istovremeno, toliko se govori o školi novoga doba, gdje su očito stare vještine suvišne.
Sve više mladih htjelo bi raditi neke suvremene, moderne poslove, kakvih ima sve više i više, a neki su i toliko apstraktni, da onda siroti roditelji ne znaju objasniti susjedu što im kćerka ili sin rade.
Naravno da treba slijediti moderna vremena i svjetske trendove, ali i njegovati ono specifično, ono tradicionalno. Na primjer, neka se zanimanja, i za koja ne treba visokoškolsko obrazovanje, mogu raditi po cijelom svijetu i uvijek će postojati u jednom ili drugom obliku.
Zar nije vještina znati popravit auto, rastavit i sastavit motor, krojit muška odijela, izrađivati ženski šešir, biti frizer, brijač… Sve više mladih se udaljava od tih zanimanja koja u biti otvaraju vrata diljem svijeta. Možda opet uslijedi povratak nekim zaboravljenim vještinama, vremenima, zar nije bogatstvo zadržati i napredak i tradiciju gdje jedno ne isključuje drugo?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
