On ima tu karticu spasa. Plastificiranu, crvenobojnu, sa svojom slikom i pripadajućim brojem. U ruci mu je, naime, članska iskaznica SDP-a. S njom mu se jedna vrata uvijek otvaraju, ne može propasti. To je kartica privilegiranosti. Nije bazirana na mudrosti, znanju i poštenju, već na slijepoj, primitivnoj odanosti. Zahvaljujući tome što su se Partiji zakleli na vjernost, za njega i slične uvijek postoji izlaz i iz najteže situacije. Kad pomisliš da ti je glava ispod vode, ruka vjernog kamarada povući će je do svježeg zraka. Nećeš se utopiti, jer te bratstvo štiti. Iskustvo njegovog slučaja potvrđuje da biti SDP-ovac znači biti namiren, osiguran, nikad na cesti, zbrinut.

Uvijek postoji neki SDP-ovac koji će pomoći SDP-ovcu. Drug druga ne ostavlja na cjedilu. To je zatvoreni krug u kojem se radnja ponavlja po uvijek istom obrascu. Tako je još tamo od '45. kad je vražja komunistička partija, slavodobitna i spasonosna na strani antifašizma i slobodarstva u Drugom svjetskom ratu, no pomalo, ponegdje i ponekad nakaradna u miru sa svojim demokratskim deficitima, preuzela stvar u svoje ruke. Matrica je do danas nepromijenjena. Svoj svome pomaže. Ostali su neprijatelji. Kotač je to čvrsto ukorijenjenog ponašanja. Okreće se polako, meljući pred sobom sve prepreke. Svevremenski stroj, perpetuum mobile, samo neki njegov izvitoperen oblik. I zato je možda glupo, nedovoljno iskreno, pogrešno postavljeno i nevjerodostojno, ali prije svega blasfemično to što je SDP-ovac Danijel Ferić svoju legitimnu kampanju za istarskog župana nazvao – „Za fer Istru jednakih šansi“.

Nema jednakih. On to životom i radom ne svjedoči. Svjedoči suprotno. Vjerojatnije je da je mislio – „Za nefer Istru nejednakih šansi“. Ferićev je poučak – kad nemaš posla, potraži ga kod nekog svog SDP-ovca. I dobit ćeš ga. Nema tu iznenađenja, to je jasno kao i da ćeš dobiti peticu na ispitu s unaprijed uručenim pitanjima i odgovorima. Feriću je to sa zapošljavanjima - gdje uvijek ima džokera u nasljednici komunističke partije koja slabo baštini socijaldemokratske vrijednosti - teško opterećenje, negativna hipoteka i vječni balast. Zato mu je slogan s nespretnom igrom riječi – fer, Ferić – kao i njihovim izvedenicama – nefer, Ferić - prilično promašen.

Velika ambicija je ono što kod njega kao prvog i zasad jedinog kandidata za istarskog župana valja cijeniti i visokom mu ocjenom nagraditi. Unatoč slabim šansama i dosadašnjim porazima on ipak ne odustaje, spreman je na borbu. No ima dva ozbiljna neprijatelja – jakog IDS-ovog kandidata, favoriziranog šefa stranke i pulskog gradonačelnika Borisa Miletića, pod pretpostavkom da ga stranka nominira za tu funkciju, i samog sebe. Najveći neprijatelj Danijela Ferića je, kažu oni koji ga uvlas znaju, upravo Danijel Ferić. Sam je sebi slaba točka. OK, o stranačkoj iskaznici u potpunosti ovisna poslovna biografija problem je koji će ga pratiti kao što one male ribice, poput pijavica ili parazita, obitavaju na ili u kitu postajući neodvojivi dio njegovog tijela. Metaforički su to ta famozna zakonom dozvoljena, a moralom zabranjena politička zapošljavanja zbog kojih javnost gubi povjerenje u politiku. Svoj doprinos tome, bok uz bok, zapošljavanje po SDP-u, dao je i Ferić: prznica, svađalica, ad hominem napadač. Karakter mu je dosad kompromitirao šanse da u politici napravi nešto ozbiljnije, važan iskorak koji bi ga potvrdio kao realiziranog političara, a ne vječnog talenta ili dečka koji obećava.

Nije se pomogao ni time što se putem odricao onih koji su ga politički podržavali, gurali i štitili. Na spomen njegova imena Slavku Liniću se i danas diže kosa na glavi, koliko god to izgledalo nemoguće. U SDP-u se to zna, kao što je poznata i njegova notorna fiksacija te opsjednutost Borisom Miletićem i IDS-om. Strankom s čijim je šefovima igrao briškulu i trešete dok je bio pulski gradski pročelnik za financije. Na kratak, opasan i često poguban put od ljubavi do mržnje, tijekom kojeg je napravio preokret u odnosu prema IDS-u, poveo ga je Zoran Milanović. Tadašnji šef SDP-a se politički poigrao s Istrom, žrtvujući Damira Kajina i Danijela Ferića u unaprijed izgubljenoj bitki za Poluotok.

Za razliku od Kajina koji se eutanazirao i Ferića koji se bori za goli opstanak, Zoran Milanović sebe je ustoličio na Pantovčak. Gubitnički dvojac zbog toga kao tešku prtljagu opravdano nosi dozu političke frustracije.

IDS je smisao njegovog javnog djelovanja. Vudu lutka koju u svakom slobodnom trenutku bode iglama dok žrtva figurativno ne prokrvari. Od mržnje pomućena pogleda, prepun srdžbe i bijesa prema IDS-u, Ferić će si tijekom kampanje, osim ako stvarno ne promijeni dosadašnji obrazac ponašanja, sputati ruke, saplesti noge i blokirati misli. Ako želi postati respektabilan kandidat, mora pobijediti sebe. Bitka sa samim sobom je najteža. Sam sa sobom se bori za boljeg Ferića: drugačijeg, uravnoteženijeg, smislenijeg i povezanijeg. Preuzme li dominaciju u njegovoj kampanji nekontrolirana vatrenost, prijeti mu samozapaljenje do samouništenja. Bila bi to šteta. Istri, ipak, treba Danijel Ferić.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast