PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
Ne treba nama virus, pa bio on i korona, mi jesmo virus
Zamislite Hrvatsku u karanteni, zamislite da nitko ne može iz nje izaći, da smo osuđeni jedni na druge, da nitko ni ljeti ne dolazi. Wuhan je pizdin dim. Kod nas bi bilo mrtvih i bez pomoći virusa. Ovdje bi virus, pa i korona, bio frustriran, obolio bi od zanemarivanja. Taman kad bi se u nekoga uspio ukrcati i zauzeti koju stanicu, ovaj bi mu se već izvalio mrtav. Sam od sebe. Umro tek tako. Od tuge što nije na vrijeme pobjegao iz ovog vašara
Apokaliptično izgledaju ulice kineskog megalopolisa Wuhana, prazne poput, kako je u svojoj pjesmi napisao pjesnik Marko Tomaš, američke konzerve u iračkoj pustinji. Dopala ih je zla sudba da je baš u njihovom gradu, na njihovoj tržnici koronavirus odlučio da mu je dopizdilo sijati zarazu samo među životinjama pa je prešao i na ljude. Stanovnici ne izlaze iz svojih domova, samo po namirnice, i to rijetko. Wuhan bi mogao postati slika grada naše budućnosti, upozorava slovenski filozof Slavoj Žižek, koji za Russia Today piše o panici zbog epidemije koronavirusa. Možda gradovi budućnosti doista budu izolirani otoci iz kojih je bijeg moguć samo u pratnji Snakea Plisskena (Kurt Russell) iz filma "Bijeg iz New Yorka".
Ili će postati utopijske anarhističke zajednice, odnosno autonomne zone bez formalnih društvenih kontrola američkog pisca Hakima Beya. A možda sve završi jednom zdravom atomskom bombom bačenom na zaražene enklave, kao što ju je Borislav Pekić u svom romanu "Besnilo" isporučio na londonski aerodrom Heathrow na kojem se pojavio mutirani virus bjesnoće.
Bacaju ih u afan
Budući da Hrvatska ne broji niti pola stanovnika Wuhana, na nju se to ne odnosi. Ona odavno živi neki svoj život koji nema nikakve veze sa svjetskim trendovima. Iz nje stanovnici bježe sami od sebe, nije im potreban nikakav zlokoban virus, zaraza svjetskih razmjera, samo pogled u novine ili na TV ekran i već su na autobusnom kolodvoru, aerodromu, bez maski, boca kisika, pratnje liječnika. Nije njima potrebna bolnica sagrađena u nekoliko dana, samo razni krešimiri žunići i lovre kuščevići, crkvenjaci, biskupi, hodači za život, blajburzi, thompsoni da ih bace u afan.
Hrvatska je, zapravo, ispred svog vremena. Toliko ispred da živi u dalekoj prošlosti. Njezini gradovi su poput Wuhana, napušteni. I to već duže vrijeme. Ali nema ovdje karantene, nema glasova iz zvučnika na ulicama koji nas upozoravaju da je pred vratima smak svijeta. Ne, kod nas vlada šutnja. Sveopća. Ljudi iz zemlje odlaze u tišini, uz rijetke ispraćaje.
Zamislite Hrvatsku u karanteni, zamislite da nitko ne može iz nje izaći, da smo osuđeni jedni na druge, da nitko ni ljeti ne dolazi. Wuhan je pizdin dim. Kod nas bi bilo mrtvih i bez pomoći virusa. Ovdje bi virus, pa i korona, bio frustriran, obolio bi od zanemarivanja. Taman kad bi se u nekoga uspio ukrcati i zauzeti koju stanicu, ovaj bi mu se već izvalio mrtav. Sam od sebe. Umro tek tako. Od tuge što nije na vrijeme pobjegao iz ovog vašara. To je ta široka slavenska duša. Ne možeš je zatvarati. Pogotovo ne u ovakvu državu.
No, ovo je ipak plodna zemlja, žrtava nikad ne manjka. Koliko ljudi ode, toliko pa i više ih se odnekud pojavi. Ne zna se odakle stižu. Kao da ih drže u kakvom laboratoriju i puštaju po potrebi. Iz Istre je lani odselilo 2.200 ljudi, ali podaci iz 2018. pokazuju nemali rast broja stanovnika u mnogim istarskim gradovima. Samo Labin, Pazin, Buje i Buzet su u minusu. To su ti pametni gradovi o kojima se toliko priča. A statistički podaci gotovo savršeni - sve je više radnih mjesta, poduzetništvo cvjeta, investicija je puno, gradi se na sve strane. I onda pogledaš oko sebe - porečka, rovinjska, pulska središta pusta, trgovine zatvorene, ulična rasvjeta svedena na minimum… Netko nas tu očito zajebava.
Slamka spasa
Istina je da su i istarski gradovi odavno prazni. Možda se netko u njima i pokušava igrati života, ali to je uzaludno hvatanje zagađenog zraka. Mogu se političari igrati brojkama, statistikama, ali sve je to djeluje kao da je na izdisaju. Naši gradovi izgledaju poput pacijenta kojeg pokušavaju oživjeti defibrilatorom pa mu ona stalna ravna crta na monitoru svako toliko napravi neki skok. Nada postoji, ali je toliko mala da se ni najbliža obitelj više ne ufa u bolje sutra. Na životu se ti gradovi održavaju tek umjetnim putem, u našem slučaju turizmom. Turizam je naša papirnata slamka spasa. Istarski gradovi su Potemkinove selendre u kojima su hoteli, vile, kuće za odmor, apartmani najurbanije tkivo, u kojima su kulturni događaji isključivo u službi turizma, u kojima više ne žive ni radnici, ni kurve, ni vojnici, u kojima stanovnici ljeti glume uljudne žonglere, a druga godišnja doba provode u podrumu vlastite kuće, spavajući na starom kauču da ne bi pohabali novi namještaj iz švedske tvornice kupljen na kredit.
I što će onda nama taj virus, pa bio on i korona? Ako postoji ikakav smisao u postojanju tih živo-neživih staničnih parazita, onda bi se oni držali podalje od nas. Jer nema tu sreće ni za koga. Virusi, pa bili i korona, bi se prenerazili kada bi ih netko iskašljao nasred pulske Kandlerove ulice, kada bi ih iskihnuo u rovinjskoj Grisiji, kada bi ih ispljunuo u Decumanusovoj u Poreču. Pitali bi se tko ih je dovukao u ove pripizdine. Uhvatila bi ih panika. Ne znaju oni da se valja samo začahuriti do ljeta, uskrsnuti u turističkoj sezoni. Jer drugo ne preostaje. Mi odavno živimo u postapokaliptičnim provincijama budućnosti. Ne treba nama virus, pa bio on i korona, mi jesmo virus.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
