Plenković igra na kartu osobnog poštenja i nezainteresiranosti za materijalne stvari. Naplatit će se kad jednog dana ode u Brisel, gdje ga vjerojatno čeka lukrativan posao. I zato mu imperativ nisu vile, limuzine, a ni stvaranje hrpe novca pohranjene na nekom financijski, porezno i policijski nedodirljivom otoku. Njegovo najsnažnije oružje je onda osobno poštenje i nepotkupljivost. Takav, uvjerljiv dojam, pušta prvi čovjek Vlade. Problem mu je pak što žličicom za šećer čisti gomilu sranja svuda oko sebe

Onog trenutka kad je besmisleno i po svaku cijenu odlučio inzistirati na tezi da je premijer Andrej Plenković morao znati da se protiv direktora JANAF-a Dragana Kovačevića provodi istraga, ali da je uhićeni šef Jadranskog naftovoda unatoč tome nanovo imenovan na prestižnu funkciju, predsjednik Zoran Milanović nasukao se kao nedavno dvjestotinjak kitova u plićini na jednoj tasmanskoj plaži u Australiji. Izgubili su kompas, dezorijentirali su se, loše procijenili i donijeli krivu odluku. Kitovi k'o Milanović ili Milanović k'o kitovi – i jedni i drugi su u istoj poziciji. No dok se kitovi koprcaju, bolno uzdišu, trude se vratiti na pučinu pa u spasonosnu dubinu, Milanović ostaje u svom glibu, nepomičan, čvrst, kao vojnik u blatnjavom bunkeru iz kojeg istim oružjem predvidivo i stalno puca u istom smjeru.

Zajahao je Milanović na valu da je Plenković morao znati da se protiv Kovačevića vodi istraga. Tvrdi da ga se upravo zato nije smjelo ponovno imenovati za čelnika JANAF-a. Nasukan, pa zato i kompletno iritiran, od svojih teza ne odstupa ni pedlja, iako mu je položaj, vojnim rječnikom, kontaminiran i razotkriven. Predsjednik države, naime, ne želi ili ne može shvatiti da bi nepotvrđivanje na funkciju, u vrijeme dok ga se prati i prisluškuje, za Kovačevića bio jasan signal da je objekt u tajnoj istrazi. Znači, nepotvrđivanjem bi se akcija, opet vojničkim rječnikom rečeno, razotkrila i kontaminirala. Osumnjičeni bi se odmah povukao iz svih kompromitirajućih dilova, pokušao bi uništiti sve tragove i ubuduće bi se ponašao nevinije od jednodnevnog djeteta. Iz perspektive onoga što Milanović zagovara, to izgleda upravo tako: povoljno za osobu pod istragom, nepovoljno za one koji je provode.

Špijunski scenarij

Nadalje, zašto Milanović inzistira da je premijer Plenković morao znati za istragu protiv Kovačevića, isto kao i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović? Što želi reći – da su zbog toga što to nisu znali neobaviješteni, nezainteresirani, da ih se možda i sabotira? Ili je najbliže istini ono što je javno poručio premijer Plenković: „Politika mene i moje Vlade je da uopće ne želimo znati čime se bavi USKOK i čime se bavi policija. I to je borba protiv korupcije. Dakle: niti znati, a kamoli utjecati. A ne daj Bože govoriti – ovo da, ovo ne“. Nekad su najveće istine tako jednostavne. U tri rečenice Plenković je, dakle, iznio svoju viziju funkcioniranja države, trodiobe vlasti, nemiješanja politike i Vlade u operativni rad policije, odvjetništva, USKOK-a i PNUSKOK-a. Uostalom, i da zna čime se oni bave i kojim sve istragama, na čemu Milanović prekomjerno i začuđujuće inzistira, što bi premijer time dobio? Kako bi to koristio? Možda bi samo došao u iskušenje da upozori svog ministra da pazi što radi pa da ovaj izvadi kartice iz mobitela i odvoji bateriju od njegovog ostatka kad obavlja „neke važne poslove“. U nastavku tog scenarija premijer bi noću, s pratnjom na pristojnoj udaljenosti, filmski, sa šeširom na glavi i širokim balonerom, špijunski šetao po Mirogoju. S rukama preko usta na uho bi šaptao svom tajnom sugovorniku i suradniku iz Državnog odvjetništva koga želi od svojih ministara odstrijeliti, koju istragu, „u ime viših interesa“, blokirati, a koju, „zbog interesa stranke“, pokrenuti. No Plenković nije tip s balonerom. Ta uloga ga očito ne pali i time se naprosto ne bavi. Zasada, po tom pitanju, nije napravio nijednu grešku, nije povukao nijedan krivi potez, nije nikoga zaštitio, a valjda ni uvalio gdje mu nije mjesto. Dapače, premijer je kreirao atmosferu u kojoj političari nisu zaštićeni od istraga, nema nedodirljivih, nesmjenjivih i nezamjenjivih.

Plenković igra na kartu osobnog poštenja i nezainteresiranosti za materijalne stvari. Naplatit će se kad jednog dana ode u Brisel, gdje ga vjerojatno čeka lukrativan posao. I zato mu imperativ nisu vile, limuzine, a ni stvaranje hrpe novca pohranjene na nekom financijski, porezno i policijski nedodirljivom otoku. Njegovo najsnažnije oružje je onda osobno poštenje i nepotkupljivost. Takav, uvjerljiv dojam, pušta prvi čovjek Vlade. Problem mu je pak što žličicom za šećer čisti gomilu sranja svuda oko sebe. Taman dok jednu hrpu ukloni, stvorit će se novo brdo političkog kriminala. No politikom mani pulite osvojio je podršku javnosti koja traži brze i efikasne istrage. Jednom je senator SDP-a i primorsko-goranski župan Zlatko Komadina rekao da se njegova stranka - pojednostavljeno ali jako, jako blizu ružne istine - kad joj neki član upadne u probleme, vjerojatno vezane uz sukob interesa, zlouporabe ili slično, mora postaviti tako da „osudi pojavu, a druga spasi“. U Plenkovića nema opravdanja za tog druga.

Najtrofejniji je hrvatski političar

Milanovićev je pak problem, posebno u situaciji oko JANAF-a, što komplicira, filozofira, gura se u prvi plan tamo gdje mu nije mjesto. Docira, dijeli savjete i kad ih nitko ne traži. Problem mu je i što nema mjeru, ne zna kada stati, ne zna i ne može se kontrolirati. Afera s Draganom Kovačevićem samo je potvrda svega toga. Kad Milanović usere motku kao kod JANAF-a, umjesto da se strateški, u tišini i što manje nametljivo povuče dva, tri koraka unazad i tako izađe iz vidokruga u kojem svijetli kao jaka neonka u zatamnjenoj prostoriji, on će, s egom do neba, te uvjerenošću da postupa ispravno unatoč sili argumenata koji kazuju drugačije, i dalje uporno, pa i po vlastitu štetu, inzistirati na onoj prvoj, ispast će ponekad, krivoj, promašenoj tezi koja će ga stajati gubitka integriteta i vjerodostojnosti. Tako ponekad funkcionira hrvatski predsjednik: tvrd, nepopustljiv, nesklon povlačenju, slon u staklarni koji svakim okretom poruši sve oko sebe. Milanović često ide glavom kroz zid umjesto da ga preskoči, zaobiđe ili ode po novi zalet kod svladavanja prepreka. U aferi JANAF ide glavom kroz zid, umjesto da prepusti pravnoj državi da odradi posao, on nepozvan dijeli savjete i samo stvara pomutnju. Može ga se zbog toga opravdano kritizirati, može ga se i omalovažavati, ali politički plijen u njegovim rukama dat' će mu za pravo pred svim nabrušenim, narogušenim i na njega napičenim političarima, konkurentima i novinarima. Naime, jedino je kompromisima nesklon Milanović u ovoj državi bio što god je poželio biti: i predsjednik druge najveće stranke, SDP-a, za koji će mu unutarstranački oponenti reći da ga je zgazio k'o mrava i uništio do temelja; i premijer koji je izdržao cijeli mandat obilježen silno zanimljivim situacijama; i sada predsjednik države koji funkcionira kao otvorena provokacija. S ove tri funkcije Zoran Milanović najtrofejniji je hrvatski političar. Teško da će ga bilo tko u nekom narednom razdoblju nadmašiti. Ali s JANAF-om se nasukao, k'o kit u plićini. No baš ga briga. Danas će u Limskom kanalu fino papati: kamenice, škampe… Dobra buteljka. To je život.  

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast