Ilustracija
U prosincu slijedi zakon Ulice. Nakon pandemijske prošlogodišnje blokade slijede nam drugi tjedan uzbuđenja 32. izdanja turnira "Moja ulica, moja ekipa". Uzmemo li u obzir 12-godišnji prekid zbog Domovinskog rata te kasnijeg zatišja u organizaciji, dolazimo do brojke 44, koliko je godina prošlo od one prve "Ulice". To kao da u trenu prođe, čuo sam nebrojeno puta starije kada su se emotivno vraćali unatrag i kroz pogled retrovizorom tumačili neke, činilo se mlađima uvijek, davne događaje. I tako, godina po godina dođete u tu fazu da i taj okvir, od 44 godine, vidite u retrovizoru (još) vrlo bistro. I da, čini se da je doista bilo jučer, bez obzira što je taj prvi turnir odigran 1978. godine.
Bio je to novitet za Pulu. Turnir malog nogometa. Nije me čudilo da je u toj priči (su)djelovao Boško Obradović. Ne samo zato što je bio šef programa Doma mladosti. Boško, nekad zubar, je oduvijek bio umjetnička duša. Pjevao je, pisao pjesme, kazališne komade, knjige, radio na filmu, i naravno, bio osnivač, tekstopisac i čovjek pulske rock senzacije Atomskog skloništa. Osjetio je odmah da bi mali nogomet u Puli mogao imati odjeka. I u toj ekipi nekadašnjih nam profesora, trenera, gradskih legendi kakvi su prof Ester Kovačić, prof Lucijan Sinković pa Franco Rosignoli i Ivan Bezjak, stvorila se petorka koja je osmislila i sprovela u djelo ono što je, 44 godina kasnije, prepoznatljiva pulska urbana priča. Turnir "Moja ulica moja ekipa", koji je više od turnira u malom nogometu. MUME je svečani završetak godine u gradu u sportskom tonu, ali i u okviru pulskih kvartova i svega onog što njihove zajednice ističu kao dio svog identiteta. U vremenima kada je urbani identitet, ili svaki drugi koji se odnosi na društvene okvire naše svakodnevice, pod teretom tona mijena koje se događaju oko nas, "Ulica" nije posustala. I vrlo pametna odluka organizatora iz 2007. godine, kada je uvedena Mini ulica (za Under 11 ekipe), jamac je da će se jedna urbana pulska priča, prenositi iz generacije u generaciju još od (naj)mlađih nogometnih dana.
Profesora fizičkog odgoja, Estera Kovačića i Lucijana Sinkovića, kao i boemskog meštra svih ceremonija Boška Obradovića, nažalost već duže nema među nama. I svakako bi bili ponosni, na sebe kao pionire, a na mlađe generacije kao štovatelje njihove ideje, koja će gotovo pola stoljeća kasnije biti realizirana kao jedan od najupečatljivijih turnira takve vrste u Hrvatskoj.
Naši treneri, a pod tim našim mislim na sve pripadnike generacija od 1969. do 2002. godine, Ivan Bezjak i Franco Rosignoli više nisu aktivni. U mirovini su već duže vrijeme i kako to obično biva izgubi se češći kontakt. Bezjak, koji je u Pulu došao u vojsku 1959. godine i onda, nakon fuzije ostao igrati u Istri, živi s obitelji u Štinjanu. Rođen je u Karlovcu 1939. godine, ali kako je zasnovao obitelj u Puli, ona mu je postala dom za sva vremena. Sreća po sve nas koje je trenirao nogomet, ali iznad svega, zbog toga što nas je učio kako se ponašati, koje su vrijednosti života, poticao na učenje "jer jedan će nogometno možda uspjeti, ali tisuću će ih sigurno ostati amaterima". Čudo je bio i ostao Ivan Bezjak, kojeg pamtim od prvog dana, 1971. godine, kada je brata i mene na Rakovčevoj utrpao u svoj mitski narančasti fićo, tablica Pu-65-65, i poveo na trening. Stvar je da su u tom fići bila još tri igrača. No, Ivo je bio poznat, kao šef Otpada u Rakovčevoj poznavao je svakog, pa i ondašnje prometne milicionere, koji bi za tih 300-tinjak metara do stadiona zažmirili na gužvu u tom fići. Ionako je išao 20-30 na sat, uz puno smijeha i zafrkancija ekipe.
Bezjak je četiri godine igrao za Istru, i drugu ligu, a onda je 1963. zbog teške operacije koljena morao stati. Cijeli život, dok je sve nas trenirao, uvijek se primjećivalo kako pomalo šepa na tu nogu. No, od kad je 1969. godine organizirao i poveo brigu o omladinskoj školi Istre, idućih 37 godina biti će svima kao drugi otac. I nikad se nije žalio, ni na koljeno, ni na sve muke koje je prolazio da bi svojoj (nogometnoj) djeci osigurao što je bilo moguće bolje uvjete. Bezjak je imao još nešto, što mi posebno iz današnjeg kuta gledanja, djeluje vrlo dojmljivo. Uvijek je inzistirao na tehničkom nogometu, vicu u igri, nadigravanju a ne agresiji. Njegove su momčadi, iz generacije u generaciju bile prepoznatljivog stila igre, neke vrste tike-take. U vremenima bivše Juge, gdje se pretežno protežiralo nogomet "može lopta proći, ali protivnik ne može", znao je njegov pristup biti neshvaćen od nekih koji su utjecali na razvoj nogometaša.
Ruža, njegov je nadimak od kad sam ga prvi puta vidio u novinama. Imao sam devet godina kada je u Glasu Istre pisalo "Ruža se vraća kući!" Otac mi je objašnjavao o čemu će se radi. Franco Rosignoli je, de facto i de iure, povijest nogometne Pule. Rođen u njoj 1942. godine, u nogomet se otisnuo s 14-15 godina u ondašnjem Uljaniku. S 16 je već debitirao u prvoj postavi, što ne treba čuditi. Ruža je oduvijek bio stamen i fizički moćan tip. Genetika, jer u tim vremenima nije bilo fitnesa, teretana, suplemenata i inih doprinosa tjelesnom jačanju kao danas. Kada se 1961. godine dogodila fuzija Uljanika i Pule, postao je dio ekipe i jedan od onih koji će doprinijeti da Istra pet godina igra drugu jugoslavensku ligu. Kada je 1967. godine škvadra ispala, Rosignoli, kao i centarfor Jozo Maras, dobili su poziv Maribora i transferirani su na Pohorje. Slovenci su Istri uplatili tri milijuna dinara odštete, a svakom igraču po četiri milijuna (*iz knjige Nogomet u Puli, Antona Percana). U ljubičastom su dresu četiri sezone igrali prvu jugoslavensku ligu, i obojica su se po isteku ugovora, 1971. vratili u Istru. Još tri godine će Rosignoli igrati kao libero, kapetan i neprijeporni lider momčadi. Tada sam ga već gledao uživo i pamtim ga kao vrlo britkog braniča, neustrašivog u duelu, odličnog skoka. Tipičan stoper toga vremena i autoritet u momčadi. Od 1974. godine, kada je zaključio karijeru, Ruža je i mojoj i idućim generacijama postao "onaj Ruža". Igrač, faca, a sada i trener. Koji će nakon samo godinu dana preuzeti prvu momčad, i onda će, nakon 4 godine, priuštiti Puli senzacionalan doživljaj prolaska kvalifikacija za drugu jugoslavensku ligu protiv BSK-a iz Slavonskog Broda.
Bio je poseban, svoj tip oduvijek. Ruža je imao Mini Moris oker boje i tko god bi ga vidio po gradu znao je da je to baš on! Imao je svoje dnevne rutine. Uvijek uredno odjeven, s maramom oko vrata, kao "talijancin", govorili su tada. Iz svoga doma u centru išao bi do Parlovljeva kafića na kavu, pa po markatu gdje se sretao sa svojim prijateljima i znancima, proćakulao i onda nastavio do stadiona. Kao trener prve momčadi, naravno, uvijek je svima bio u komentarima, pokudama i pohvalama, ali on se s time nosio bez problema. Ruža je imao svoje stavove, čvrste linije funkcioniranja, kao što su bili njegovi projektili kada je vježbao golmane šutovima sa 16 metara. Uvijek je držao distance, kako i treba trener to činiti, i pogotovo u prvoj eri trenerske karijere, točno se vidjelo njegovo iskustvo prvoligaškog funkcioniranja. Tko je bio u bivšoj Jugi prvoligaški igrač, taj je definitivno bio vrijednost. I posljedično iskusan.
Neki dan sa svojim prijateljima od malih nogu i suputnicima svih gore navedenih nogometnih i inih dana, Slavkom, Draškom i Sikijem, pričali smo između ostalih o Ruži. Siki Rabar nam je govorio kako ga je sreo i rado su popričali i evocirali i nekadašnje dogodovštine. Ruža danas ima gotovo iste rutine kao i onomad kad je bio u najjačoj snazi. Ok, potreban mu je štap da suportira hod obzirom da su i njegove noge jako dugo bile pod nogometnim teretom, ostavilo je nekog traga. No, Ruža na pragu 80. rođendana (idućeg 7. svibnja) istog duha, čvrst i pogotovo tip koji nikad ne kuka. Štoviše, kaže Siki Rabar, pun je duha, zeza se, voli biti na markatu i sresti nekog iz stare garde, i onih mlađih s kojima je dijelio trenerske eru. Grande Rosignoli!
Uoči "Ulice", što je uvijek uvod i u ozračje blagdanske atmosfere i dobrih vibracija, nekako je prirodno sjetiti se tih legendi koje su doprinijele da turnir postane ono što jest. I što je potvrdio da u Puli, kako nam ukazuje i uspješnost prvoligaškog Futsal Pula, postoji baza posebnog malonogometnog talenta.
Možda Ružu pozvati na turnir i omogućiti da ga publika pozdravi i time simbolično njemu i gore spomenutoj četvorki iz ekipe osnivača oda priznanje, može biti dobrodošao emotivni uvod u natjecateljska uzbuđenja još jedne "Ulice".