Piše Robert FRANK
Može li ravnatelj Zoričić postati mister Keating?
Profesorski je posao jedan od najljepših i tko se njime bavi je privilegiran. Kad njegovi učenici počnu kritički promatrati svijet oko sebe te kad svoje stavove mogu i znaju argumentirati, profesoru je to znak da je uspio. Usadio im je sposobnost preispitivanja svega što ih okružuje. U današnje vrijeme, međutim, malobrojni su učenici koji propitkuju i javno iznose svoja razmišljanja. Srećom ima i takvih, iako to većinu ne zanima.
Jedan od posljednjih mohikanaca iz svoje generacije 18-godišnjaka, jedan od onih pulskih gimnazijalaca koji znaju razabrati što je društveno (ne)prihvatljivo i društveno (bes)korisno, u subotnjem je broju našeg lista iznio svoja progresivna, hrabra, zanimljiva i urbana razmišljanja. Analizirao je Pulu, iznio svoj doživljavaj grada, uveo u priču nostalgiju starijih generacija i privrženost mladih turbofolku. On pak, po svojim razmišljanjima izlazeći iz prosjeka, pripada nekom drugom svijetu. Njegova životna promišljanja idu drugim smjerom pa se tako, eto, drznuo kritički komentirati populističkog psihologa Jordana B. Petersona.
Mlađahni je gimnazijalac, očito oboružan raznim znanjima, javno iskazao kritiku obrazovnog sustava u Puli naslonjenog na tog Kanađanina. I sad, uopće nije važno je li on u pravu te je li on pomalo i elitist suprotstavljen Petersonovom populizmu. Važnija je reakcija njegovog ravnatelja Filipa Zoričića koji se očito osjetio prozvanim od svog nadarenog i samosvjesnog učenika. Umjesto da ga je pohvalio za hrabar javni istup, pa makar se s njime i ne slagao, Zoričić ga je kratkom objavom na fejsu demotivirao za daljnje istupanje.
Između redaka mu je udijelio kritiku. Nepotrebno, potcjenjivački i nepedagoški, jer hrabre osobe poput ovog gimnazijalca, junaka naše priče, mijenjat će naš svijet. Često će biti neshvaćeni, sami i na udaru. Morat će izdržati pritiske kad budu u pravu i u manjini, suprotstavljeni bučnoj većini. I zato naš gimnazijalac sada mora brusiti misli, mora javno istupati i testirati svoja razmišljanja i svoju hrabrost. Iako je on trenutno i naizgled samo "gimnazijalac David" protiv "ravnatelja Golijata", okolnosti će se uskoro promijeniti. Znanje je moć, a kritičnost zahtijeva odvažnost koju on već sada ima.
Prije 30 godina snimljen je kultni film "Društvo mrtvih pjesnika" s Robinom Williamsom u glavnoj ulozi profesora Johna Keatinga. Njegove metode predavanja na elitnoj akademiji Welton u kojoj su tradicija, čast, disciplina i izvrsnost iznad svega, krajnje su neortodoksne. Keating uči svoje studente slobodi razmišljanja. Simbolički im čak zapovijeda da stanu na stolove. Traži da svijet gledaju iz druge perspektive. Uvodi ih u život, usmjerava ih i nadahnjuje, gradi im osobnost, usađuje intelektualnu drskost i potiče ih, posebno učenike kod kojih prepoznaje potencijale, da idu uzvodno, protiv struje i dominirajućeg mišljenja. Keating svoje učenike inspirira, strpljivo im otvara vrata znanja i razmišljanja kroz koja sami moraju proći. On ne zatomljuje individualnost i vehementnost prikladnu njihovim godinama. On im nije tek školski učitelj, on im je učitelj života.
Kao što ovom našem društvu trebaju učenici i studenti poput našeg gimnazijalca, ništa manje nisu potrebni ni profesori poput Keatinga. U Puli pametne gimnazijalce očito imamo, sad je samo pitanje može li Zoričić postati Keating?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
