Ovo više nije ni priča o sukobima političara, nije ni priča iz stranačkih dvorišta, nije ni priča o animozitetu predsjednika i premijera. Ovo je sada mnogo ozbiljnija priča iz koje može ispasti samo i isključivo Mario Banožić
Andrej Plenković / Jurica Körbler
Nema dogovora. To se zapravo i očekivalo. Andrej Plenković i Zoran Milanović toliko su udaljeni jedan od drugog da je teško uopće predviđati što slijedi. Zapravo, ništa dobro. Sada, poslije Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost i istupa predsjednika, očito, ništa dobro.
Hrvatska ulazi u ozbiljnu krizu, možda i najozbiljniju od osamostaljenja. "Kada ja krenem koristiti svoje ovlasti, a ministar je ponizio i devastirao jednog uzornog časnika, neće biti dobro", kaže predsjednik Milanović, ujedno otvarajući mnoge teme koje su do sada bile pod tepihom. Tako u zajedničkom priopćenju sa sjednica nema ni riječi da materijalno stanje u oružanim snagama nije zadovoljavajuće. Plenković to nije dopustio. "Ministar je svoje rekao, sa mnom više razgovarati ne može, s načelnikom Glavnog stožera ne razgovara mjesecima. Rekao sam premijeru da to mora riješiti, to je tema za koju smo se obostrano pravili kao da ne postoji".
Ako ministar Mario Banožić zaista već mjesecima ne razgovara s načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga onda je stanje zaista alarmantno. Dramatično. Zabijanje glave u pijesak više naprosto nije moguće. Zar se zaista može dopustiti da ova kriza eskalira dalje, da dođe do nesagledivih posljedica za Oružane snage, za Hrvatsku vojsku, za ugled vrhovnog zapovjednika.
Ovo više nije ni priča o sukobima političara, nije ni priča iz stranačkih dvorišta, nije ni priča o animozitetu predsjednika i premijera. Ovo je sada mnogo ozbiljnija priča u koju je Mario Banožić, kao neiskusni ministar uletio, što po vlastitoj, što po tuđoj volji. I iz koje može samo i isključivo on ispasti. Predsjednika je birao narod, ima podršku, ministar tone iz dana u dan. Pa zar trebamo državu dovesti do toga da stvarni ministar obrane bude premijer? Pa da onda nastavi dijalog sa vrhovnim zapovjednikom.
Ili su Banožiću dani odbrojani, bez obzira na sadašnju podršku koju ima od premijera. Pitanje je je li sa objavljivanjem detalja oko zagrebačkog stana Marija Banožića počela i njegova demontaža. Sličnog smo se nagledali kod mnogih Plenkovićevih ministara koji su prvo bili nedodirljivi i koje je najavljivao braniti do posljednje kapi krvi, a onda su počele curiti neugodnosti koje su dovele ili do ostavke ili do smjene. U Hrvatskoj, u kojoj smo navikli da se živi na tuđi račun, da stranački prvaci uzimaju privilegije kako im se svidi, ni ta priča o 200.000 kuna za uređenje ministrovog stana nije nešto novo. Možda je novo samo to da su si takve privilegije do sada uzimale malo krupnije političke ribe, a Banožić je ekspresno napredovao od lokalnog HDZ-ovog političara do Banskih dvora, u sklopu premijerove inicijative da 'mladi' dobiju priliku. Kako se vidi, brzo je naučio lekciju od 'starih'.
Međutim, čak ni to ne bi bilo najgore, nagledali smo se i naslušali mnogo gorih stvari. U cijelom ovom slučaju najgore je to da Mario Banožić nema kapacitet za vođenje tako osjetljivog sektora kao što su oružane snage. Za to treba mnogo više političkog znanja, diplomacije, stručnog znanja, životnog iskustva, ali i umijeća taktiziranja, poštivanja hijerarhije, one pisane i one nepisane. Tko je proveo bar jedan dan uz vojsku ili u vojsci dobro zna što znači hijerarhija. Jedna zvjezdica više. A 'jednu zvjezdicu više' pisalo to negdje ili ne, ima vrhovni zapovjednik u odnosu na ministra, radilo se o miru ili ratu.
Naravno da to nigdje ne piše, ali mudar ministar to će shvatiti i prihvatiti. Neće vuči poteze koji će biti usmjereni na podrivanje autoriteta vrhovnog zapovjednika i još u to uvlačiti načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga. Admirala i vojnika, primjerenog od glave do pete. Od kojeg jedan instant ministar može i mora samo učiti. A ne skrivati se iza paragrafa i priopćenja, a vidjeli smo kako to funkcionira kada MORH nemušto mora braniti ministrov stan. Onaj koji je u jednoj rečenici derutan, a u drugoj pomalo uređen, pa u konačnici uređen za 30.000 eura.
Nije to zaista više samo politički folklor. Ovaj puta radi se o ozbiljnom problemu, najvećem kojeg je premijer imao u svoja dva mandata.