Cijela Istra sa svojih 209 tisuća stanovnika bez problema bi se nastanila u dvadesetak zagrebačkih mamutica. To su one socijalističke, dehumanizirane, zdepaste zgradurine u nizu, s dvadeset, trideset, možda i pedeset ulaza. U njima se čovjeku može dogoditi da kroz cijeli životni vijek pravo ne upozna nijednu osobu. Ili da se ne poveže ni s kim osim s prvim susjedom, i to površno, tek onoliko da jedan drugoga u kasne noćne sate mogu zamoliti za komad kruha i par zrna soli.

Tko kaže da se cijela Istra, s nešto više od dvjesto miljari ljudi, osim u mamutice, ne bi natisnula u neki zagrebački kvart, poput, recimo, kultne Dubrave. Sa svim svojim sadržajima koji kvart u naravi čine gradom, Dubrava se po vertikali i okomici možda prostire na površini deset puta deset kilometara. Ma niti toliko, prije pet s pet. Napučena je, parcela je na parceli, kuća se gradi na kući, indiskrecija je zajamčena dok vam se seksualni život susjeda odvija ravno pred očima, zbog nedovoljne udaljenosti preblizu postavljenih prozora. Životni prostor svakog čovjeka u Dubravi je, dakle, neusporedivo manji nego u Istri koja je, sa sto puta sto kilometara, u takvim omjerima, proporcijama i igrama brojki, poluprazna, nedovoljno naseljena, s prostranstvima i rupama koje u perspektivi valja ispuniti novim, drugačijim ljudstvom. Uvoznim, ako treba. Istra to može podnijeti, ona došljake poput mene suštinski integrira u novu životnu zajednicu.

No ne naseli li se Istra u dovoljnom broju, ne dođu li crni, žuti, Azijati, Arapi ili Afrikaneri, Indijci, Filipinci ili Bangladeši, taj famozni Poluotok koji na desnoj strani Učke, iz istočne perspektive, izaziva nevjerojatne reakcije u rasponu od bijesa i ljubomore do izdaje i glorificiranja, kao regija će jednostavno izumrijeti.

Kao što je izumro, nestao i s lica zemlje izbrisan ukrajinski Pripjat, grad u kojem je 26. travnja 1986. godine eksplodirao reaktor broj 4 obližnje nuklearne elektrane „Vladimir Iljič Lenjin“, danas svima poznate kao Černobilj. Jedan od najpoznatijih redatelja filmova o prirodoslovlju i borac za očuvanje prirode, Sir David Attenborough koji je snimio beskrajno zanimljive dokumentarce o svijetu i životu na njemu, posjetio je zloglasni, opustjeli Pripjat. Zaključio je, mudrošću čovjeka koji je proputovao planet i svjedočio njegovom urušavanju, da smo danas svi – Pripjat. I da živimo u sjeni katastrofe za koju smo kao čovječanstvo sami odgovorni. Ubili smo bioraznolikost koja život na Zemlji čini sigurnijim. Ušli smo u krizu vlastitog opstanka bez presedana.

U Istru, međutim, nisam došao živjeti sa strahom od našeg fizičkog opstanka. Čak bih rekao da je očuvana, osim na ponekim, notornim mjestima, poluotok je neapartmaniziran, zelen i bioraznolik. No, realno, shvaćam da nas je malo, zbunjujuće premalo kad se uzme u obzir sveukupni potencijal Istre. I neporeciva činjenica da se ovdje radom i znanjem, uz mali faktor sreće koja čovjeka u životu koji put mora pomilovati, svatko može realizirati, neovisno kakvi su mu planovi.

Da je imao privilegiju života u Istri, najveći starogrčki filozof i najutjecajniji mislilac svih vremena, Grk, a po nekima Makedonac, Aristotel iz Stagire, sin Nikomahova i Festidine, sa svojim bi se promišljanjima tu savršeno uklopio. Autorica Edita Hall u knjizi „Aristotelov put“ zaključuje da njegova djela „o etici i politici pretpostavljaju da je cilj ljudskog života stvoriti okolnosti u kojima ljudi mogu uspijevati, ostvariti svoj puni potencijal i biti sretni“. Gdje ćeš bolje nego kao cilj, mjesto, odredište, platformu i prostor za osobnu životnu realizaciju odabrati Istru, sa svim svojim komparativnim i drugim prednostima koje je izdižu iznad prosjeka nacionalne sredine kojoj pripada, isto kao i njenih regija smještenih daleko od Poluotoka, a opet omeđenih istom državnom granicom, državotvornom himnom, zastavom i grbom. Svoju filozofiju života sa srećom Aristotel bi zato prakticirao baš u Istri koja naprosto pruža priliku.

Na početku Eudemove etike Aristotel citira mudru izreku uklesanu na drevnom kamenu na svetom otoku Delosu. Ona glasi ovako: „Tri najbolje stvari u životu su pravda, zdravlje i ostvarenje tvojih želja.“ Aristotel pak tvrdi da je glavni cilj naprosto sreća, „što znači pronaći svrhu kako bismo ostvarili svoj potencijal i raditi na svom ponašanju kako bismo postali najbolja verzija sebe“.

Predsjednik SAD-a Abraham Lincoln je pak rekao da je „većina ljudi onoliko sretna koliko to odluči biti“. Istra? Sreća? Kao da postoji tanka, nevidljiva, neraskidiva nit koja povezuje taj drevni poluotok s navodno 600 tisuća stanovnika u doba Rima, s osjećajem sreće za kojim čovjek cijelog života žudi i traži ga po svaku cijenu. I tu bi ga, u beskrajnoj različitosti ljudi i umrežavanju ideja, mogao pronaći.

U Istru sam, na današnji dan prije točno tri godine, došao više slučajno, rezultatom nekih okolnosti i konstelacije odnosa snaga, nego promišljeno, planirano i ciljano. Nije da tu nisam želio doći, no nisam se za to ni previše borio.

Eto, poklopilo se, i privremeni dolazak se pretvorio u trajni ostanak. Neki su rekli da ovdje, u regiji antifašizma, talijanskih penzija i regionalizma IDS-a, vlada filozofija palanke. Ili, u originalu, „Filosofija palanke“ Radovana Konstantinovića. Ovo njegovo djelo najvažnije je u srpskoj postmoderni 60-ih godina 20. stoljeća. Ti neki, koji su me s lažnom suzom u očima ispraćali iz Rijeke uz „vječno zbogom i ne vraćaj se nikad više“, a bijaše ih puno, previše, bijahu uvjereni da ću se izgubiti, pogubiti i dezorijentirati u palanačkoj Istri; Istri koja je kombinacija zadrtosti, primitivizma i malograđanštine; Istri apsolutne hermetične, isključivosti, zatvorenosti pred svijetom i modernim; Istri teškog tradicionalizma, lokalnacionalizma i narcizma. Ako je Istra takva kakvom su me uvjeravali, onda je Istrijan dijaboličan čovjek, a Istrijani neko pleme koje se služi nerazgovjetnim jezikom u potrazi za svojim pomalo izgubljenim identitetom. Možda, u natruhama, Istra u sebi komprimira pomalo od svega toga, ali daleko da je bilo tko zato može nazvati zadrtom, provincijom ili palankom. Istra je sloboda udisaja, čist zrak u plućima, a Istrijan mrav u neprekidnom pokretu, gradnji, zajedništvu i jedinstvu.

Nego, tko je danas, u banaliziranju svega što nas okružuje, pravi Istrijan? Je li to samo onaj tko je ovdje rođen? Može li neovisno o tome odakle dolazi furešti postati domaći? Koliko je za to potrebno? Desetljeće, dva? Tri generacije? Ili nikada? Odgovora nema. Nema nekog logičnog slijeda koji dovodi do neporecivog zaključka. Istra je naprosto pustolovina života, bezvremenska avantura, skijaško spuštanje poluokomitom padinom ili održavanje nesigurnog kanua na opasnim brzacima. Suštinski, mislim da smo Istra svi mi te da nitko na nju nema više prava od svakog među nama pojedinačno. Jer, da je suprotno, da je više vaša nego naša ili naša nego vaša, onda to ne bi bila Istra. Ovaj poluotok bi se u tom slučaju zvao drugačije.

U Istri stalno tražim fascinaciju Istrom. Potvrdu. Nešto originalno. Stvarno, autentično do dubokih, najdubljih korijena. Nešto po čemu Istru možemo smatrati Istrom. Arena? Uljanik? Adris? Ne, ne, ne. Koza? Da! Emil Jukopila 38 godina drži koze, otkad mu se rodila kćer. Koza kao simbol Istre, hraniteljica obitelji. Sad ih ima 34. I jednog prča. Zavodnika s jakim libidom. Prč prči sve koze pred sobom, koju hoće i kad hoće. Harem koza. Blagodat za seksualnog predatora. Oko kojeg obilazi Moro, pas ovčar, čuvar. Između njih je neraskidiva veza.

I nakon tri godine života na poluotoku, Istru i dalje otkrivam: njene zaboravljene kutke, zagonetne ljude. Osjećam magnetizam, privlačenje kojem se ne možeš oduprijeti. Na tako malom prostoru toliko je različitosti i sadržaja. Istra živi poput poluizoliranog otoka koji na sebe pripušta samo malobrojne i odabrane. Kao da svatko ovdje može povremeno doći, ali malo tko može i zauvijek ostati.

Sve više toga ne razumijem. I to me privlači - Istra kao mistična rijeka koja teče ispod mog prozora i jutrom žuboreći poziva me na novi rendezvous, da se uranjajući u njene dubine ponovno, bolje, drugačije upoznamo, zajedno plivajući uzvodno, težim putem, k nekom imaginarnom cilju. Možda je to sreća.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast