Nedjeljom je bio poseban dan tinejdžerskih godina. Sredinom istih pogotovo. Ujutro sam s ocem išao u Galižanu, po topli i predobar kruh kod starog majstora pekara Capollichia. Do Pule, tih pet kilometara, stari i ja sredili bi jednu štrucu i smijali se koliko je hrskavih mrvica završilo na podu starog fiće. Kući bi još namazao fetu s marmeladom, odjenuo se i krenuo Rakovčevom prema stadionu. Usput su se pridruživali moji prijatelji Slavko, Duško, Draško i Igor. Matineje su bile dojmljivog doživljaja u to vrijeme. Pogotovo ako smo igrali na karbonini, gdje se skupljalo dosta ljudi i zbog drugih klubova (Šijana, Staklar…), ili su rukometaši(ce) igrale na betonu iznad našeg terena.

Intenzivan đir, pa utakmica kao dio sportske strasti, poslije nje malo vizure drugih utakmica i oko ručka kući. Bilo je nešto posebno u onom nedjeljnom poslijepodnevu, pogotovo ako je bilo hladnije i ružnije vrijeme. U toplini doma i bezbrižnosti tinejdžerskog doba, pojelo bi se tu mineštru, paštu, sarmu, njoke ili fuže, a onda sjelo na kauč i gledalo Nedjeljno poslijepodne. Dobra glazba, zanimljivi gosti, ležerne priče i Dave Allen. Irski stand up komičar koji se tako duhovito koristio činjenicom da mu je zupčanik otkinuo vrh lijevog kažiprsta iznad srednjeg zgloba. Izmišljao je razne skečeve s različitim tumačenjima kako mu se to dogodilo.

S domaće… scene

Još u crno bijelim vizurama televizija nam je bila u to nemjerljivo drugačije vrijeme prozor u svijet. Nije bilo tada raskoši na programu kao danas, ali je taj redoslijed nedjeljom imao neki topli i dobroćudni štih. Uz odjek s radija, iz kojeg su dolazile vijesti što se događa na nogometnim i sportskim terenima širom Juge. Negdje prije 23 sata dočekao sam i Sportski pregled i onda pravac u "krpe". Na okviru kauča Philips kazetofon, i za lagano uranjanje u snove Vrdoljakova emisija S domaće pop scene. Uspiješ li, još snimiš istodobno hit koji ti se odmah dopao.

Kroz tu emisiju prvi puta sam čuo za Parni valjak. Recenziju albuma nisam pozorno slušao, nemaš tada, a ni sada, kompetencije za analizu. Znaš ono što ti se sviđa, uđe u uho i pratilo te već od jutarnjeg buđenja ponedjeljkom, sušte suprotnosti doživljaja u odnosu na nedjelju, jer se išlo u školu.

Već me pjesma "Prevela me mala žednog preko vode" zaintrigirala jer je, mislim da sam tada imao 13 godina, život donosio u razdoblje puberteta, simpatije i različite epiloge prvih zaljubljivanja. No, najintenzivnije me dojmila godinu poslije "Lutka za bal" koju ću u idućim desetljećima slušati tisuće puta. I reakcije publike na svim koncertima "Valjka", posljednji put u Areni prije šest godina, kada krenu taktovi "Lutke" i kada kreće uvijek snažna energija mase, ukazuje njenu posebnost. Od sredine 1970-tih godina Parni Valjak postao je jedan od suputnika svakodnevice. A on, i dok ga nisam poznavao, bio je simbol tog "valjanja". Glas. Slika emocije. Faca. Nakon prvog slušanja uživo, u Domu sportova, (po)stali su mi, kao i mnogima, omiljeni band. Priča koja traje 45 godina i kao da je svaka njena epizoda, uz glazbene izraze, priča o našim životima, odrastanjima, sazrijevanjima, propitivanjima, nostalgijama, simpatijama.

Pričao sam o tome s Akijem Rahimovskim par godina kasnije nego što sam ga osobno upoznao. I u tome je pomogao nogomet. Aki je bio veliki ljubitelj nogometa i kad sam ga vidio kako "špana" povjerovao sam stavovima nekih kolega i trenera iz Zagreba, koji su me uvjeravali da bi bio napravio zapaženu karijeru da se umjesto glazbe fokusirao na igru. Bio je zvrk, hitar u prvom koraku, solidne tehnike i žilav, niskog težišta. U pravilu najteži igrači za čuvanje. Kad smo pokrenuli Đoserov Memorijal prije skoro 35 godina, i nismo slutili kakvu će spektakularnu evoluciju imati, Aki je uskoro postao dio tog događanja. Jedna utakmica glazbenici protiv novinara, pa druga, treća i napokon dočekaš da te kao ljubitelja njihove urbane glazbe i općeg izričaja, prepozna i oslovi imenom.

Aki bez ako

Imao sam u četiri desetljeća profesionalne karijere zbilja sreću, i privilegiju, upoznati i čak surađivati s nizom velikih sportaša, trenera, javnih osoba drugih djelatnosti. I kad se to dogodi, najčešće bi me obuzimao isti osjećaj jednostavnosti. Velikani koji naš život oplemenjuju u nekoj sferi našeg interesa za glazbu, sport, film, umjetnost i slično, imaju jednu vibraciju u našim doživljajima dok ih promatramo kroz njihova djela. Uvijek postoji ta doza nepoznatog, misterioznog, intrigantnog oko idola i faca što ih čini još dojmljivijim. Kada dođemo u priliku da ih pobliže doživimo, spoznamo kako su to zbilja ljudi kao i svi mi. Nije da nismo znali tu istinu, ali je drugačijeg doživljaja kad se u nju direktno uvjerimo.

Aki je, kao i najveći dio tih faca, bio baš posebno jednostavan. I kad smo nakon jednog od Memorijala Đoser, počeli zafrkanciju kako me faulirao, razgovor je otišao u sfere filozofije pjesme kao alata koji uljepšava našu svakodnevicu i pričaju naše životne doživljaje, emocije, tuge i radosti. Mislim da sam tada shvatio izvor njegove sposobnosti da proizvodi šou na bini, da razgali dušu onih koji ga slušaju, ili da i najpasivnijeg promatrača jednostavno primora da počne skakutati. Svi pjevači, bendovi žele to učiniti, ali ima onih kojima to dođe kao piti vodu. Jer su iskreni u emociji koju prenose. Pjevaju ono što žive, kao i svi mi obični, glazbeni antitalenti, "samo" što su oni glazbenici umjetnici.

Boro Angelovski, veliki Đoserov prijatelj, često je proteklih dvadesetak godina povezivao linije s Akijem. Bili su si baš dobri i često zajedno. Aki je volio doći u Pulu, čiji je postao i počasni građanin. No, više od tih formalnih okvira, bilo mu je jednostavno pomoći kome je trebalo i koliko se moglo. Dugo je to činio kroz Memorijal, kojeg smo jednom pred njegov finiš zajedno odradili uz Langera i Kiršića. Bio sam dojmljen koliko se trudi, kako se skromno postavlja u preuzimanju i "ne pripadajućih" obveza. I bio sam oduševljen kad je razigrao svoje kulinarske vještine. Kakav tip. Nije bilo ako, nego ajmo. Kao i obično. Bio je veliki prijatelj i promotor Down centra Pula. Bio je raspoloživ kad je trebalo neko dijete posebno pozdraviti, usrećiti osobnom posvetom pjesme pred cijelom dvoranom, kako je to učinio svojevremeno sa sjajnim dragim školarcem Vidom Bončom.

Sjaj zvijezde

U doživljajima ljudi koji su tijekom karijera učinili velike stvari, u industriji koja počiva na odjeku i reakciji masa, svijet ima neku drugu liniju procesuiranja svakodnevice. Teško je to objasniti onima koji nisu u tim okvirima. Ljudi onda često znaju nekritički gledati na neka ponašanja, stil, pristupe, jer misle da je to nenormalno. I to jest tako, ali iz kuta nas običnih smrtnika i standarda doživljaja. Glazbenici su, primjerice, nekonvencionalni, ekscentričnog stila i odijevanja, frizura, bivanja. To se jednostavno od njih očekuje, da budu posebni, individualno drugačiji da bi se drugi poistovjećivali. Sportaši su drugi đir, gdje će im se često predbacivati da su egocentrici, rasipni, neumjerenog materijalnog funkcioniranja. To također ide uz njihov glamurozan život, pogotovo globalnu popularnost. Ti ljudi, koji u bilo kojem kutu svijeta budu tretirani kao super zvijezde, idoli, ikone, nemaju normalan život. Dok su aktivni sportaši život im je čarolija. Rade što obožavaju i za to dobivaju milijune, usrećuju milijune ljudi i od njih su tretirani kao božanstva. Teško je da onda svoju svakodnevicu generiraju po kriteriju koji bi javno ukazivao da su "obični". Nisu kao sportaši, glazbenici, glumci, umjetnici, jer ne mogu biti. Njihova nadarenost ih čini drugačijima i zbog toga što je mi volimo i uživamo u djelima.

No, kada ti velikani bilo koje sfere ostaju izvan dometa reflektora i pozornice, kada ulaze u okvir svakodnevice koju diktiraju opće ljudske potrebe, obitelj, djeca, vrtići i škole, tada, ako ih imate priliku doživjeti i upoznati, tada shvatite da su to ljudi s istim vrlinama i manama, brigama i radostima, kao i svi mi. I u debeloj većini doista normalne osobnosti, dragi ljudi.

Kao i Aki Rahimovski.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast