Bilo je baš ružno vrijeme prošlog ponedjeljka kad sam se spremao na utakmicu Istre 1961 i Lokomotive. Mislio sam si, kud baš danas kiša, jako jugo, neradni je dan, Svi sveti. Na Monte Ghiru u prijepodnevnim satima i nije bilo baš velike gužve. Velikim dijelom i zbog lošeg vremena. No, bila je iznimno dojmljiva vizura pulskog groblja. Već duže vrijeme ono je preraslo u urednu, njegovanu i dostojanstvenu sliku naših odnosa prema svojima i dragim ljudima kojih više nema među nama. Nisam ove godine sreo donedavnog direktora PP Monte Giro Darka Buršića. Nekako je postao kroz desetljeća lice brige i, po mojem skromnom sudu, uređenja te dostojanstvene vizure posljednjeg počivališta u ovom prekrasnom nam gradu. Među inima prošao sam kod mjesta gdje u miru počivaju Luciano Delbianco, Igor Štoković i Mate Parlov. Mate je otišao prije 13 godina i ipak smo doživjeli da mu se u Puli podigne spomenik u strogom centru, na Korzu. Jest da se kasnilo u odnosu na Fažanu, ali dobro, sad je to gotovo. Pula je dala ime Domu sportova nedugo poslije njegove smrti.

Kiša na Drosini

Na stadionu koji nosi ime istinskog velikana pulskog i istarskog nogometa vrijeme je zbilja prijetilo da nam doživljaj utakmice Istre i Lokosa pretvori u muku. Nosio je vjetar kišu do posljednjih redova podno Zapadne tribine, a tamo se stisnulo 300-tinjak najzagriženijih navijača, koje očito ni takvo loše vrijeme nije navelo da u komforu svojeg dnevnog boravka, na fotelji ili kauču, s tv ekrana u miru gledaju utakmicu. Simbolika te privrženosti bili su dva sjajna lika koji su neposredno prije utakmice, sami na sjevernoj tribini, sjedili i u trenutku kada je pljusak bio maksimalnog intenziteta. Čak ih je spiker pozvao u ime kluba da dođu na Zapad te su se uz poziv zaštitara odlučili ipak preseliti pod (kakav-takav) krov "Drosine". Male velike priče običnih ljudi o običnim stvarima kakva je jedna utakmica.

U redu pressa nas par koji očito više voli zvuk stadionske kulise nego se skloniti u kabine gdje se baš ništa ne čuje. Jest lakše raditi, laptop se neće smočiti, prsti dok tipkate se neće lediti i pogrešna slova slati. No, kad voliš sport onda jednostavno voliš atmosferu tribina, navijački glas, reakcije, slavlje i folklorna negodovanja. A na ovoj utakmici, koje li promjene, umjesto očekivanog "nikakvog nogometa", lošije atmosfere zbog malo publike i puno lošeg vremena, ipak odlična igra, puno više veselja navijača, njihove podrške pogotovo u fazi pritiska suparnika, i eho kao da ih je 2300 a ne manje od 300. Trenuci su to takvi, kad se najmanje očekuje, često se zna dobiti (naj)više. Osobno sam uživao u igri Istre, borbi tih mladića. "Zeleno-žuti" su jedna od najmlađih momčadi lige, a igraju jedan od ljepših nogometa zato što imaju trenera koji inzistira na igri.

Vedrina iz Umaga

Ne zna se što bi se moralo dogoditi da u presu, na utakmici Istre, nema Denisa Mikolića. Kolega po medijskom poslu, TV Nova, ali prije svega tridesetak godina znanac po raznim nam zajedničkim gradskim putovima. S Mikolićem sam do početka utakmice prokomentirao i okrugli stol na temu kako je sačuvana Pula prije 30 godina i uloge Luciana Delbianca. Puno ste toga mogli već pročitati na tu temu, svako je imao i svoj doživljaj toga vremena, kasnije i stvaranja trajnijih dojmova. Mene je zaintrigirala Mikolićeva opaska o tome kako Pula još nije odala dužnu počast memoriji prvog pulskog gradonačelnika i čovjeka za kojeg povijesne činjenice (povjesničari) kažu da je imao ključne zasluge da je grad sačuvan od razaranja. Kaže mi da je iz određenih razloga Pula uvela članak po kojem se takva počast (imenovanje ulice, trga i slično) može odrediti za osobu koja je preminula prije najmanje 15 godina. Ovako laički čini mi se to neshvatljivo, prije svega jer znamo da su nekima takve počasti dodijeljene kudikamo prije, kao što je i onih slučajeva kada su neki dobivali počast jako dugo nakon što su umrli. No, i uz sve objektivne okolnosti takvog pristupa (15 godina), mislim da vremenski odmak ne bi trebao biti kriterij odlučivanja. U brojnim zemljama, recimo pogotovo u Engleskoj, je normalno da se zaslužnim ljudima odaje dužno priznanje za učinjeno za zajednicu tako što im se podignu spomenici ili imenuju ulice, trgovi ili institucije dok su živi.

Zar nije recimo čudno da je Grad Umag preduhitrio Pulu i po ovom pitanju, pa je u čast i poštovanje liku i djelu Luciana Delbianca jedan od gradskih trgova dobio njegovo ime. Zašto je Puli, odnosno ljudima koji vode ovaj grad, a u čijoj su nadležnosti takve inicijative i, što je važno, provedbe, tako teško vrednovati uspješnost svojih ljudi? Zašto je uvijek nešto sporno pa se ljude koji su zadužili, na ovaj ili onaj način, ovdašnju zajednicu i gradsku povijest odmiče u suvremenosti od onoga čime se logičan svijet ponosi? Hodajući Pulom svaki dan možemo otkriti imena brojnih ulica koja nas zbunjuju jer se odnose na daleka vremena i važnosti davnih događanja ili poslanja unutar tisuća godina povijesti Pule.

Denis Mikolić je dio grupe ljudi koji su pokrenuli inicijativu da se Lucianu Delbiancu imenovanjem jedne od pulskih ulica ili trgova oda i time dužno poštovanje onome što je učinio za Pulu i njene ljude, zajedno sa suradnicima. Jedan od takvih bio je i Mikolić.

Kravata nogometa

On je, uz Delbianca i Štokovića činio tada popularni trio Kravate. Sjećam se s koliko su entuzijazma prije promocije evergrin hita "Samo anđeli znaju kako je u raju", o tome pričali Mikolić i Štoković. Oni su bili glazbenici. Štoković je primjerice bio prvak Jugoslavije na natjecanju harmonikaša, osim što je bio među najmlađim doktorima ekonomskih znanosti (30). Delbianco je bio skeptičan, ali je prihvatio i krenuo u snimanje, a naposljetku je ispalo sjajno. Pjesmu vrlo često čujem putem u raznim krajevima Hrvatske. I ona zbilja dobro opisuje kako se u Istri živi.

Stadiona "Aldo Drosina", u današnjem obliku, ne bi bilo da nije bilo poduzetnosti Igora Štokovića, nasljednika Delbianca na gradonačelničkoj poziciji. Kontra svih predrasuda, uvijek marginalnog statusa sporta i nogometa u Puli, 1993. pokrenuo je akciju i gradnju gradskog stadiona. Oni su, Delbianco i Štoković, puno truda uložili da se nogomet podigne na više razine. U teškim vremenima bilo je to jako teško, ali velika je stvar da su svojom željom promovirali kao logičnim da gradski oci skrbe za boljitak sporta. Nekad je to bilo bolje, nekad slabije, ali samo onaj koji ne radi, nego stoji sa strane i glasno kritizira, ne može pogriješiti. Igor Štoković je zaslužio da mu se zbog tako važnog iskoraka za pulski nogomet, gradnja stadiona, nogometaši oduže. On je obožavao nogomet, gledao je utakmice u Puli, ali je odlazio i u Italiju, Englesku, Španjolsku na velike utakmice. Bio je navijač Istre i Udinesea, a volio je atmosferu engleskog nogometa. Prije nekoliko godina bili smo blizu toga da organiziramo trokut turnir u Puli, u njegov spomen. Trebali su nastupiti uz Istru 1961 baš Udinese i tada Bilićev West Ham. Nažalost, Englezi su načelno pristali pa zbog tehničkih razloga odgodili dolazak za drugi put. Onda je Bilić otišao i sve je stalo na tome. No, bit će možda uskoro neka nova prilika.

Ono što je ključno to je da se ljudi potrude, koliko je kome u mogućnosti, da se onima koji su nešto značajnije učinili za sve nas, pruži i odgovarajuća memorija i zahvala. Pula bi zbilja na tom planu trebala s riječi preći na djela, jer odveć je primjetna atmosfera da svoje ljude ne cijeni dovoljno dok su aktivni i živi, a pogotovo ne poštuje dužno kad jednom nisu više među nama. To nisu ponašanja primjerena jednoj modernijoj urbanoj zbilji kako si često tepamo.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast