Negdje prije mjesec i nešto dana pisao sam o tome kako na tom "legends okupljanju" očekujem malo ljudi. Jer nakon hokeja, pa hakla veterana, domaći ljudi su jednostavno shvatili da im ti "spektakli" ništa ili malo znače. Nelagodno prazna Arena, usred bijela dana i malo večeri, uz nesnosnu sparinu, neovisno o nekim zbilja sjajnim teniskim ikonama, bila je odgovor domaćeg okruženja na "spektakl"
Arena / Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek)
U vrijeme 1970-80tih ljeto nam je, između ostalog, značilo Arenu. Prioritetno filmski festival, ali uz to i poneki zanimljiv koncert. Nije ih tada bilo kao danas. Gledajući kroz prizmu tinejdžerskog odrastanja, i poslije, Arena i festival bili su odraz postupnog sazrijevanja. U ranoj fazi to je bilo prvo roditeljsko "puštanje" vani nakon ponoći, odnosno dok traje projekcija. U slijedećim fazama bile su to prve simpatije, ljubakanja, faze prvih upaljenih cigareta pod okriljem mraka i društva, opće zafrkancije i bezbrižnosti đačkog doba. Bio je neki poseban gušt doći, netko uz deku, zauzimati što bolja mjesta travnate "tribine".
Kao neka druga vrsta Korza, pozicioniranja, uživanja, očijukanja. I da, bilo je zbilja filmova koji bi nam privukli pažnju, ali šugo tih sedam srpanjskih i večeri kolovoza bilo je dobro društvo. Kako vrijeme ide, tako se i svatko prilagođavao guštu Arene. Netko je nastavio fokus na filmove, drugi su uživali amfiteatar kroz koncerte, treći su prestajali dolaziti. U desetljećima festivala, zgodno je to, mijenjao je ime pa je bio Filmski festival, pa Festival Jugoslavenskog filma, pa Festival Jugoslavenskog igranog filma, a od 1992. godine i hrvatske samostalnosti, dobili smo Filmski Festival u Puli, pa je bio Festival Hrvatskog filma, a od prvog sa stranim projekcijama postao je Festival Hrvatskog i Europskog filma. Danas se to zove Pulski filmski festival. Zašto je ta manifestacija, koja je bila dio naših odrastanja i doživljaja posebnosti Pule, često mijenjala ime? Kažu podaci da je Tito bio na ukupno 11 festivala, od osnutka 1954. pa do 1976. godine. Na ovom posljednjem, sjećam se, bio sam tamo i pamtim prepunu Arenu i atmosferu dolaska ondašnjeg Maršala. Je li ta posebnost Festivala bila zato što je dolazio Tito, ili neki drugi politički akter, kasnije hrvatski političari, neki holivudski glumci tipa Richard Burton i Elizabeth Taylor (nekad) ili John Malkovich i Angelina Jolie (kasnije)? Je li fascinantnost atmosfere u amfiteatru bila zbog popularnosti Boney M, zenita Bijelog dugmeta, ili u novije doba Zucchera, Ramazzottija, Simply Reda, Leonarda Cohena, Joe Cockera i ostalih velikana glazbe?
Doživljavajući spomenute slavne aktere suvremenosti unutar naše Arene i atmosferu koja bi se stvorila, već sam davno prije stvorio vlastito uvjerenje da je taj fluid bio posljedica Pule. Odnosno njenih ljudi. Jer kada su koncerte odrađivali Oliver Dragojević, Gibonni, naš domaći Toni Cetinski i drugi, atmosfera je bila čak i bolja. Zato jer je to bila naša emocija. Kod stranih autora, naravno, postoji određena emotivna poveznica s vremenima i događanjima u kojima smo ih slušali. Njihov dolazak u Pulu bio je posebnost jer su iz virtualnog svijeta, koji nam izgleda tako nedostižno glamurozan kao da je neka druga planeta, došli u našu stvarnost. No, atmosferu, na koju se stalno pozivam, činili su ljudi koji su punili Arenu. Gledatelji. Pretežno mi iz grada i poluotoka. Ta posebnost je u svim varijantama zato imala i gušta i šušta. Vraćajući se na promjene imena "nečeg", iz kuta iskustva može se zaključiti da je upravo izostanak ljudi u Areni, odnosno posebnosti atmosfere bila glavnim povodom da se nešto mijenja. Politike su uvijek imale svoje prste u tome, ali često se radilo i o tome da je loš odjek manifestacije narušavao neke interese i slabio određene interesne lobije.
U Areni smo gledali i sportske priredbe. Iz vremena Mate Parlova osobito pamtimo krcati amfiteatar 1975. kada je kao profesionalac pobijedio Argentinca Gomeza. Kasnije će Stipe Drviš odraditi jedan meč u amfiteatru u RTL-ovoj organizaciji, uz veliki odaziv publike. Logično, jer su to naši momci.
U novije vrijeme pretvorili su ta događanja u Areni u "glamurozno i spektakularno". Pa je tako organiziran hokej na ledu, pa veteranska utakmica dijela igrača Bayerna i Vatrenih 98, a posljednji u nizu bio je teniski sraz veterana ATP toura. Negdje prije mjesec i nešto dana pisao sam o tome kako na tom "legends okupljanju" očekujem malo ljudi. Jer nakon hokeja, pa hakla veterana, domaći ljudi su jednostavno shvatili da im ti "spektakli" ništa ili malo znače. Dok ih nogometno još privuče eho nekog stranog i domaćeg jačeg imena, sve ostalo nema prođu. Nelagodno prazna Arena, usred bijela dana i malo večeri, uz nesnosnu sparinu, neovisno o nekim zbilja sjajnim teniskim ikonama, bila je odgovor domaćeg okruženja na "spektakl".
Kažu mi neki ljudi koji su tamo morali biti iz organizacijskih razloga da je to bilo zbilja otužno, a da teniske face koji su došle, na stranu kurtoazne fraze, sigurno nisu bile oduševljene takvim ozračjem. Nije moglo biti drugačije. To su priče bez gušta i šušta za domaći živalj, a uz to mislim da je to prilično jasan kurs općeg odmaka ljudi od sportskih doživljaja nekog prošlog vremena i intenziteta. Dok se igralo tenis u pustom amfiteatru, gužve su bile u obližnjem Titovom parku, ili vinskom parku, ili kako god hoćete ime, mjestu gdje se okupljaju pretežno mladi ljudi i s plastičnim i inim flašama okupljaju se u društva i sjedeljke na travi i zidićima. Kao nekoć mi na travi Arene. To je, između ostalog, danas đir. Što društvo čini da taj đir usmjeri, barem dijelom, ili barem da pokazuje dobre namjere da mlade usmjeri (i) sportskom điru? Jer oni koji će se baviti sportom, amaterski, rekreacijski (naravno i profesionalci, koji to uspiju) razvit će afinitete za sportsku kulturu. Što znači da će biti i gledatelji, bit će zainteresirani, privučeni ako osjete i utvrde događaje i doživljaje koji nude gušte i šušte.
Nisam siguran, je li, da će ova aktualna politika limitiranja sporta doprinijeti promijeni tih trendova. Prvo su skresali proračunske dotacije za sport Pule. Štednja. Sada su (drastično) poskupjele cijene korištenja sportskih objekata. Na sportskim borilištima već se poduže osjeća manjak sportaša. Pogotovo se osjeća manjak publike. Mislim da je izvjesno da će dodatno otežanje poticaju sportske kulture donijeti i posljedične odmake ljudi općenito od sportskih pitanja. Ima li što gore za mladež i općenito za identitet grada? Svatko neka procijeni kako misli. No, nitko se ne treba čuditi da ljude ne privlače "spektakli" u Areni, ali da bi ih svakako više dojmilo da turističke zajednice, turističke firme koje stvaraju velike profite u ovom okruženju, sredstva ulaže u sport domaće zajednice. Od te fraze da nam je Pula sada slavnija jer je Arena bila na nekim tv ekranima u svijetu, malo je koristi. Pogotovo je malo gušta i šušta za njene ljude.