U petak navečer doznao sam znakovitu informaciju. U pretprodaji ulaznica za utakmicu Istre 1961 i Hajduka, dva dana prije odigravanja, prodano je čak 3.300 ulaznica. Iskustva u prošlosti ukazuju nam da je to naznaka velike posjete sportskom nadmetanju, te da bi na tribinama "Alda Drosine" mogao biti premašen najveći (potvrđeni) posjet, od 22. travnja 2017. godine. Tada je protiv Rijeke došlo 4.764 gledatelja, koji su svjedočili remiju (1:1). Posljednji veliki posjet privukao je također dvoboj "zeleno-žutih" i Hajduka, 29. rujna 2019. godine, kada je evidentirano 4.569 gledatelja.

(Ne)realne brojke

Otkako je inauguriran "Aldo Drosina" bilo je niz utakmica u kojima se na tribinama okupilo iznad tri tisuće ljudi. Možda najviše upravo protiv Hajduka (0:3), 13. kolovoza 2011., kada je po slobodnoj procjeni izvjestitelja bilo oko 6 tisuća gledatelja. To su bili počeci igranja na obnovljenom odnosno dovršenom stadionu, pa smo se svi skupa još prilagođavali dojmu broja gledatelja. Nekad je na starom stadionu bila glavna tribina s oko 450 mjesta, te dvije pomoćne s oko 300 mjesta. Sve ostalo bilo je stajanje oko igrališta, pa su se prilično lako zaokruživale više brojke na 2-3 do 5 tisuća ljudi. Od prije sedam godina uvedeni su brojači na svim stadionima, pa se kudikamo preciznije može definirati realni broj gledatelja. Od 2015. godine do danas još se nije dogodilo da je Pula, za utakmice Istre 1961, registrirala brojku od 5 i više tisuća gledatelja.

Hajduk je, uz Rijeku, gost koji privuče najviše ljudi. To je logična potvrda da splitski "bijeli" u Istri imaju značajan broj navijača, jer uz organiziranu grupu Torcide, koja je na Jugu, osjeća se velika podrška i s istočne te zapadne tribine. S obzirom na udaljenost Splita jasno je da obol velikoj podršci Hajduku dolazi i od pristaša koji žive u Istri i okruženju. Za Rijeku, koja je na sat vremena od Pule, logično je da će imati visoki postotak navijača koji su došli baš iz Rijeke zbog utakmice.

Nedjeljnoj posjeti svakako će doprinijeti činjenica da su ukinuta ograničenja o broju gledatelja, da je nešto toplije vrijeme te da je Hajduk u punom zanosu nakon što su postali legitimni takmaci za prvo mjesto, te ostvarili ulaz u finale kupa. No, kako nam ukazuju posjete iz bliže i dalje prošlosti, poglavito kad je Hajduk u pitanju, onda ti generatori euforije kod navijača i nisu presudni da će na tribinama biti puno ljudi. Bilo ih je i prije kad je Hajduk bio daleko od vrha. Dakle, više nas to upućuje na tradiciju. Koliko je u navedenoj pretprodaji prisutnost domaćih gledatelja i navijača? Po nekoj općoj atmosferi reklo bi se da ih je možda do trećine od 3.300. Ovdašnji gledatelji baš nemaju naviku kupovine ulaznica u pretprodaji. Uz to posjeta u ovoj sezoni samo je tri puta premašila tisuću ljudi, i to protiv Hajduka (1761), Dinama (1408, prva 952) i Rijeke (1274). Lako je zaključiti, obzirom na prisustvo gostujućih simpatizera, da je domaćih bilo ispod tisuću. U pet domaćinstva s ostatkom lige Puljani su imali ispod 500 ljudi, a u pet je posjeta bila između 500 i 950.

Navike Pule

Navike pulske publike oduvijek su bile predmet rasprava u lokalnim krugovima. Još od 1970-tih kada sam počeo dolaziti na tribine borilišta raznih sportova, bilo je ili pretjerivanja oko velikog broja gledatelja ili definiranja domaće publike kao hladne i nezainteresirane. Istini za volju temperament gledatelja na stadionu, u dvoranama ili otvorenim igralištima bio je oduvijek drugačiji u odnosu na druge. Pri tom sam kao profesionalni izvjestitelj, od početka 1980-tih godina, spoznao da nije sve samo u decibelima tonova s tribina. Znalo ih je biti zbilja snažnih prije svega u dvoranskim sportovima, od košarke, boksa preko odbojke, rukometa do hrvanja, kao što je bilo viših i nižih odjeka na nogometnim utakmicama. U tom kontekstu nije bila uvijek presudna ni brojka gledatelja, jer jako dobro pamtim neke užarene atmosfere u Pattinaggiu kada je uz 300-400 ljudi bilo dojma kao da se trese dvorana na utakmici, primjerice Puljanke i Karlovca. Kamoli kada se Istragrađevno "tuklo" s Industrogradnjom i Kvarnerom za prvu ligu u dupke punoj Mirni, prvo bez tribina (na skelama) potom i na montažnim gradinatama. Vrlo bučno je znalo biti kada su rukometašice Arene još igrale na Stadionu malih sportova, kao i muške kolege, a u nedjeljnim matinejama okupljale više stotina raspoloženih navijača na montažnim tribinama. Pamtim i mečeve Istarskog borca u dvorani Doma Braća Ribar, gdje ne stane puno ljudi, ali bilo je raznih hrvačkih dvoboja koji su izazvali gužvu interesa i posljedično odjek glasne podrške domaćim borcima. Jednostavno je, za atmosferu često nije presudna brojka gledatelja koliko njihova raspoloživost, a koju u pravilu diktiraju svojim predstavama akteri na terenu.

Nedvojbeno je da su se dogodile promjene u odnosu na vrijeme i odnose u bivšoj državi. Osim što je tada bilo više ljudi općenito, bilo je i više interesa za sport jer je bilo manje drugih i drugačijih sadržaja. U samostalnoj Hrvatskoj lokalni su klubovi i sportaši statusno ipak dobili višu razinu i medijsku eksponiranost. Dojam je uvjerljiv kako je vremenom početna veća euforija i posjete utakmicama splasnula i da su se gledateljske navike vratile na tradicionalne okvire. Je li pri tom važan faktor promjene strukture stanovništva, odnosno potvrđenog smanjivanja? Popis iz 1991. godine kazuje da je Pula imala 62.702 stanovnika. Prije deset godina bilo nas je 57,4 tisuće, a po najnovijem popisu imamo 52.411 stanovnika. To su značajne promjene. Posljedično se mijenjaju i struktura, jer je stanovništvo sve starije, mlađih koji su temelj sportskih udruga je sve manje. Ono što bih se usudio glasno razmišljati to je da uza sve te demografske limite, posjete sportskim borilištima u novije doba, recimo 10-15 godina, ne odstupaju značajnije od vremena kada je bilo uvjerenje da je puno više gledatelja, i potvrđeno više stanovnika. Pamti se da su domaće utakmice i u bivšoj Jugi, svejedno o kojem sportu govorimo, pratile oscilacije posjeta. I za raspravljanje je koliko su na to utjecali faktori iz logičnih kriterija. Glavni su standard i društveni trenutak, te (ne)uspješnost sportskog kolektiva.

Ljudi žele više

I u bivšoj državi, kada su bile krize, stabilizacije, inflacije, par-nepar i slično, teško su ljudi mogli izdvajati novac i za sportske priredbe. No, kada bi se igrale važne utakmice, kvalifikacije, derbiji, posebnost atmosfere u pravilu je punila tribine. Pri tom, referirajući se o temperamentu publike, ona je uvijek iskazivala visoku razinu objektivnosti doživljaja, koja nije uvijek išla u korist domaćeg takmaca. Često se o tome lamentiralo, pogotovo na boksačkim predstavama odnosno dvoranskim sportovima, ali publika je bila takva. Kad bi prepoznala da domaćin nije bio na visini zadatka, ne bi se kao po nekoj uvriježenoj odlici okrenula protiv sudaca i suparnika. Naprotiv, zamjerala je svojima.

U samostalnoj Hrvatskoj, i statusnom napretku ovdašnjih sportaša, dijelom je ojačana ta podrška, poglavito otkako su se pojavili organizirani navijači, Demoni. Na stadionu je bilo zbilja fantastičnih atmosfera, punih tribina (recimo Rijeka 1996, play off, europski ambijent), kao što je bilo i praznina, letargija, razočaranja i žešćih negodovanja prema domaćoj škvadri. Bilo je i sjajnih navijačkih atmosfera u Domu sportova uz košarkaški pohod kada je trener bio Vinko Jelovac.

Uzimajući u obzir da živimo u drugim stvarnostima, kada se mora resetirati kriterije vrednovanja posjeta i njegova većeg ili manjeg odjeka, logično je zaključiti da ljudima danas nije nimalo lako odvajati novac za sportske priredbe. Pogotovo im to nije u planu kada ih sportska dostignuća i raspoloženja ne motiviraju da pune tribine. U 11 godina koliko se, recimo, igra na "Drosini" bilo je više dojmljivih posjeta, ali možda najdojmljivije je bilo kada se igralo play off za ostanak. Kao što je 2000-tih godina najžešćeg navijanja bilo kada se borilo za povratak i ulazak u prvu ligu. Nogomet je termometar navijačkih raspoloženja sportske Pule i potvrđuje da su ovdašnji gledatelji željni povišenih adrenalina i uzbuđenja na tribinama. Zato na običnu utakmicu dođe njih 700-800, a na kvalifikacije za ostanak u ligi bude ih 4 tisuće. Uz izvanredno navijanje.

Pula će svoje gledatelje sporta uvijek imati, bez obzira što su gradske uprave maćehinskog odnosa prema sportašima. Koliko će ih dolaziti na tribine pokazati da vole sport ovisi o uspješnosti. Ljudi danas žele ipak nešto više, pogotovo za cijenu karte i ponekog osvježenja i grickalica, koje moraju izdvojiti. Treba im bolji sport, koji počinje od boljeg investiranja Grada, kako materijalnog tako nekad i važnijeg duhovnog, da se stvori pozitivnije ozračje.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast