Temeljem 40-tak godina profesionalnog praćenja i analiziranja, praktičnog i teoretskog, od najviših razina do lokalnih okvira, uvjerenja sam kako se oko nogometa bezbroj stvari promijenilo, ali je igra simbolički rečeno, ostala nadmetanje 11 protiv 11. S nekim manjim taktičkim, i nešto više brzinskim mijenama. Druga je stvar što se zbog promjena ekonomskih moći i posljedičnih interesa nameću velike razlike u tom nadmetanju. Otuda teze kako je nogomet sasvim drugačiji.

U eri 1990-2000 Italija je bila svjetski vrh. Ona je i u svojim lošim natjecateljskim razdobljima, ili erama velikih prijevara i namještanja utakmica, bila po pitanju taktičke (stručne) izobrazbe, standarda organizacije i spektakularnosti događanja, avangarda. Razlika između Talijana i drugih, recimo Hrvatske, koji su imali svekolike afere i namještaljke, jest u tome da su se tamo redovito borili protiv kriminala u sportu. I zato su izbacivali velike klubove kao Milan ili Juventus, u drugu ligu, kažnjavali i najveće igrače (Paolo Rossi dvije godine), doživotno diskvalificirali i najmoćnije aktere (Luciano Moggi). Navedeni su samo simbolika više onih koji su u talijanskom nogometu mislili da mogu prevariti prirodu stvari, a da za to neće, prije ili poslije, nastradati.

Laboratorij sporta

U desetak godina čestog boravka u kampu AC Milana (uz one Intera, Juventusa, Parme i drugih) stekao sam iskustva i posljedično (sa)znanja o svim aspektima nogometne igre, organizacije, ponašanja, medijske doktrine i inih pristupa. Svaki put u Milanello donosio je neku novu spoznaju. Prekrasan sportski kamp, 45 minuta udaljen od centra Milana, prostire se na 160 tisuća četvornih metara. Imao je tada 4 (danas 6) prvoklasnih travnjaka, grijani teren, jedan natkriven s umjetnom travom, jedan manji (35x40m) kao kavez s pijeskom radi posebnih treninga i rehabilitacija. Uz visoke borove i mnoštvo drugog zelenila, umjetno jezero i manje slapove, djelovao je uvijek kao sanatorij. Ima glavni smještajni centar, kao produžena vila, s restoranskim dijelom, prostorom za igru i zabavu, press room, ogroman dnevnik boravak za igrače uz televizijske ekrane i najveći kamin, a na katu 45 soba za igrače i trenere. U nastavku tog dijela bila je posebna manja zgrada sa sobama za omladinski kadar kad je na pripremama. Unutar kampa nema asfalta i svi putevi su posuti sitnim tucanikom, oko kojih je trava, grmovi, prigodni spomenici. U donjem dijelu je prostor sa svlačionicama gdje pristup imaju samo igrači, treneri i tehničko osoblje. Kako sam već bio stalni gost, a bili su tamo i naši igrači (Boban, Šimić, Brnčić, Smoje…), nerijetko sam se mogao "spustiti" u te zabranjene zone. I tako sam ovaj put spoznao ono što do tada nisam znao. To je bilo posve individualno treniranje igrača, temeljeno na kompjuterskim izračunima opterećenja dobivenih od podataka svakog pojedinca. Zajednički treninzi nisu bili svaki dan, a kada su se događali bili su više stvar taktike. Govorili su mi ondašnji treneri (Ancelotti), stručnjaci za kondicijsku pripremu te zdravstveni akteri kluba, da je normalno da svaki igrači ima svoj poseban dio treninga. Netko podnosi napore utakmice na jedan način, drugi posve drugačije, netko je izdržljiv po prirodi pa više vježba snagu ili tehniku, i obratno… Sve te nove metode sublimirali su u Milan Lab, poseban zdravstveno-tehnički sektor kluba, čiji su članovi bili liječnici više područja medicine, nutricionisti i psiholozi. Potonji su imali posebnu Mind Room, sobu za um, gdje su s igračima ponaosob u posebnoj atmosferi analizirali njihove probleme i opterećenja, pritiske i neraspoloženja. Sve je to dobro funkcioniralo nekoliko godina, u kojima je Milan po argumentiranim podacima smanjio 90% broj ne-mehaničkih ozljeda prije svega preventivnim djelovanjima (vježbe, pripreme, analize), te produžio igrački vijek za više pojedinaca debelo iznad 30. godine. U to vrijeme, početkom 2000-tih godina 30-godišnjaci su bili već napola otpisani kao stari igrači. Milanov Lab je djelovao obećavajuće sve dok se nije počelo miješati kompetencije. Brojni problemi nepovjerenja, nesklada djelovanja te igračkih odlazaka "privatnim stručnjacima", a i interesna nadmetanja, doveli su do promjena. Takva neprirodna situacija jednostavno je limitirala smisao tog Lab-a. Reorganizirana zdravstvena služba je dijelom nastavila s tom doktrinom posebnosti, promičući i dalje individualnost u pristupu treningu, posebne programe za pripremu i oporavak utakmice, preventivu i standardnost rada s psihologom. Sve što je uskoro postalo standard u Italiji, ali i drugim europskim ligama.

Požurivanje rizika

Za hrvatske standarde medicinsko-rehabilitacijskih principa Milan i Italija su bili, razumljivo, druga planeta. Ono što međutim ne bi trebalo biti bitno drugačije to je metodologija treninga, rada, preventive i rehabilitacija. Svojevremeno je somatoped Stanislav Peharec uvodio te nove modalitete, koje su u njegovim počecima osporavali, pogotovo u liječničkoj struci. No baš je dr Peharec, danas i docent na Medicinskom fakultetu u Rijeci, odlazio u Milanello i svojim metodama unaprjeđivao tamošnji proces svekolike zdravstvene brige o igračima. Zajedno smo jednom u nevjerici slušali Slavena Bilića, koji je došao u Pulu na rehabilitaciju kuka nakon bronce u Francuskoj 1998. Bio je u pratnji klupskog fizioterapeuta za kojeg nam je odao da zapravo i nije "pravi" fizio, jer je imao neku drugu struku. Bilić je bio dio Evertona, bogatog kluba iz super bogate engleske lige, koji ga je platio milijune, i bilo je teško vjerovati da su tako površno organizirali zdravstvenu službu. No, prije 23 godine bilo je tako, danas su ipak druga vremena. No, koliko god su zdravstveni sektori klubova postali ekipirani, imaju fantastične aparature, a medicina je strašno napredovala, i ona gubi na efikasnosti kada se preskaču zakoni prirode. U nogometu je to poprimilo neracionalne dimenzije jer je postao rob biznisa i posljedičnih interesa. Zato igrači igraju sve više utakmica, imaju sve manje vremena za trening i oporavak, a posljedično množe se ozljede. Zahtjevi klubova, sponzora i ostalih interesnih aktera (proizvođači opreme, pivska industrija za primjer) su veliki, pritisak sve snažniji, a epohalni poremećaj kojeg je donijela pandemija sve je to dodatno potenciralo.

U Hrvatskoj imamo jednu "našku" nuspojavu nove ere. To je forsiranje mladih igrača na najzahtjevniju scenu (prva liga, reprezentacije), a sve kako bi ih što prije i povoljnije prodali. Ta pošast je posljedica ideologije tzv. projekta kluba. Pionir je bio Dinamo prije 15-tak godina, kada se guralo u prvi tim kadete, 16-godišnjake te uz medijsku pompu privlačilo pažnju euro klubova. Slijedili su to i drugi manji klubovi koji su mislili da će tako napuniti prazne blagajne. Uglavnom, uz nekoliko izuzetaka (tipa Kovačić…), većina tinejdžera gurnutih prerano u žrvanj profesionalnog nogometa platilo je ceh tom neprirodnom drilu. Iako imaju poseban talent, oni su i dalje po prirodi fizički i psihički nezreli ljudi, kojima je nametnut proces "starenja" preko noći. Kako im tijelo nije spremno za te izazove, događaju se brojne ozljede. Kako mentalno još nisu strukturirani, često posrću pod teretom velikih pritisaka. Klubovi, ali pogotovo roditelji morali bi prestati forsirati prirodu stvari, jer tako povećaju rizike od problema sa zdravljem mladih igrača. Prečesto je to forsiranje samo kratkoročno interesno, a najmanje stručno logično pogotovo za tinejdžere koji tek moraju steći fizičke i psihološke vrijednosti s kojima će se othrvati rizicima profesionalnog sporta. I onda je teško da sve ide željenim tokovima, a kamoli kada se preskače više stepenica i tako pojačava dimenzija boli i problema kada se (neizbježno tijekom karijere) posrne.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast