Ima tome 43 godine, iako su doživljaji ostali na odjeku kao da je bilo prije 43 dana. U NK Istri mi juniori i pioniri, sve generacije, bili smo uvijek podređena priča. Slaba oprema, trening na polukrugu šljake iza golova, lopte teške kao olovo i kvrgave od starosti, uglavnom bez tople vode nakon treninga, sendvič na putu i stalni prijekori iz Uprave da smo neskromni kad tražimo nešto više.

Uglavnom stariji tipovi, politički akteri, direktori iz tvrtki, vojna lica, imali su istu retoriku. Trebate znati kako je njima bilo kad su bili mladi, deset puta gore i siromašnije.

Jednog dana došao nam je trener učitelj Ivan Bezjak i kazao. Oni u Upravi će puhati kao ludi na to, ali imam ideju kako ćemo skupiti novac i otputovati na turnir za kojeg sam uspio slučajno dobiti poziv. Bezjak je direktora tog turnira, u švicarskom Araau, upoznao na moru u Štinjanu. Raspričali su se i čim je saznao što taj čovjek radi odmah mu je kazao da ima odličnu momčad za takav turnir. Bezjak je bio uvijek vrlo uvjerljiv u komunikaciji i eto nakon par mjeseci poziva. Troškovi boravka plaćeni, a klub mora osigurati prijevoz, prehranu, cestarine i slično. U Upravi Istre, naravno, nisu htjeli čuti. Tko će još plaćati troškove juniorima za turnir u Švicarskoj, pored svih limita financija za prvu ekipu.

SDK i Monte Giro

Bezjaka i zbog toga nisu "mirisali" jer je stalno nešto tražio za omladinske momčadi i borio se da imaju što dostojnije uvjete. I baš zato se osovio na noge i odlučio da će sam, s igračima, osigurati navedene troškove. Nije nitko ništa pitao roditelje po pitanju novca, to tada nije bio trend kao danas.

Bezjak je, prije nego se profesionalizirao u klubu, radio kao poslovođa u Otpadu, koji je skladište imao u Rakovčevoj ulici, nedaleko Žute škole. Imao je informacije u tom kontekstu, pa je tako dogovorio prvo s odgovornima u SDK (Služba društvenog knjigovodstva) da ćemo mi igrači doći i temeljito urediti podrumski prostor u smislu uklanjanja brda papirnatog materijala i fascikla. Zbilja smo iznijeli mnoštvo tih papira iz podrumskog dijela bijele zgrade na Korzu gdje je danas FINA. Tu smo zaradili jedan iznos, a onda nam je za drugi dio potrebnog proračuna za Švicarsku Bezjak organizirao i čišćenje na pulskom groblju. Uz ponekog donatora iz grada, kojeg je opet Bezjak osigurao, ne samo da smo skupili za put, nego nam je Bezjak, prvi puta u osam godina omladinskog pogona (koji je tada trajao do 10 godina) u Istri, osigurao nove trenerke i lijepe plave torbe Adidas, tada u punom trendu. Kakav je bio krasan osjećaj zadužiti tu opremu i odnijeti je kući, pred put. Na kojeg smo putovali dva dana, u autobusu koji je mogao biti dio kulise filma "Tko to tamo peva". Dovukli smo se do Zuricha oko 8-9 sati, a onda je u strogom centru i gužvi, pukao nekakav anlaser, iscurilo je puno ulja, koje smo onako u neugodi, jer su nas Švicarci svi u čudu gledali, novinama stali "pokrivati". Kakav kaos, a kasnije, u nastavku puta, povod mnoštvu zafrkancije, smijanja i prepričavanja muke koju su prošli prije svega vrijedni nam šoferi.

Na tom turniru upali smo kao gerilci. Nastupili su Barcelona, Milan, Grasshoppers, Stuttgart i slični klubovi, i kad smo se posljednji pojavili na parkingu sa žutim busom Autosaobraćaja Pula, gotovo smo izazvali sažaljenje drugih aktera. Njihovi luksuzni autobusi, s klimom, hladnjacima, TV-om, neki na kat, a pored njih naš žućo koji samo što nije izdušio. Nismo pripadali toj sviti, ali imali smo Bezjaka koji je to bez kompleksa izborio. Na terenu ga nismo razočarali, dapače, zapaprili smo pomalo arogantnim igračima Stuttgarta (1:1), dobili St. Gallen, a izgubili, već preumorni od Coma. Dobili smo pohvale, pogotovo od naših gastarbajtera, koji su zdušno navijali za nas na tribinama gdje je bilo 4-5 tisuća ljudi.

Stvar je mentaliteta

U to vrijeme, 1970-ih godina, za nas je to bio doživljaj nad doživljajima. Imali smo sreću što smo imali trenera učitelja, pedagoga i entuzijastu za kojeg nije bilo prepreka da učini nešto da mladost kluba nešto vidi, doživi, iskorači, sazrije i nogometno i životno. Puno sam toga kasnije u novinarskoj karijeri vidio kroz putovanja širom svijeta, bilo je senzacionalnih doživljaja i uspješnosti reprezentacije, ali ako me nešto toliko dojmilo u đačkim danima, to je onda bilo sve doživljeno na tom putovanju. Svih desetljeća poslije toga putnici te ekspedicije, koji se družimo kroz veteranska okupljanja, ili nekom drugom prigodom, u pravilu se vraćamo priči o tom i kasnijim putovanjima.

Danas je, naravno, bitno drugačije. U svim aspektima bavljenja nogometom, turniri, putovanja, standardi i pristupi su neusporedivi. I treba tako biti. Mladi danas imaju svoje doživljaje i standarde, zašto bi im pričali kako je nama bilo deset puta teže i gore. Kao što su nama stariji iz Uprava govorili, pa smo samo odmahivali na ta njihova predbacivanja. Mladost je stanje života koje potiče optimizam, proizvodi entuzijazam, usmjerava najveće količine energije koje čovjek kroz vrijeme nauči dozirati jer mu iskustvo nameće kalkuliranja. I zone komfora. Koje mladost po prirodi stvari (još) ne poznaje. Zato mladi pokreću društvo, mijenjaju učmale odnose, potiču promjene na bolje. Pogoni ih životno najaktivniji entuzijazam pogotovo u srednjoškolskom dobu, kada upoznaju prve "seniorske" relacije i stvaraju si najbolje vizure onog što će u perspektivi poduzimati i razvijati. Društvo koje zatire taj entuzijazam, već i time što mu ne stvara uvjete da se razmaše i energiju usmjeri svekolike napretke, osobne i zajednice, je društvo koje zaslužuje retorički okvir Tapije. Okrenemo li uokolo možemo prepoznati kako se u našem gradu odnosimo prema entuzijazmu mladih. Svima su starijima, u institucijama i zajednicama, puna usta priča i obećanja u korist mladih generacija. Onima koji se bave politikom to dođe kao nulta tema, koja je doduše u posljednjim vremenima pod naletima trendovski iskazane velike brige o sudbini starih ljudi. Dojam je kao se stalno priča u ime nekog zato jer to nalaže trenutak koji će pomoći da netko dobije izbore, poziciju, medijsku pažnju i ispuni neki svoj konačni interes. Onda ostaju činjenice. Treba li veće simbolike odnosa prema mladosti da Pula, primjerice, sebi dopusti da nema niti jedan klub ala Uljanik, gdje bi se mladi ljudi mogli zabaviti i opustiti po svom kriteriju, a ne "napucima starijih"?

Umirovljenje sportske obitelji

Mislim da je sudbina sporta u Puli najjači pokazatelj kako institucionalni i ini kreatori gradskog pulsa ne mare za istinsku brigu o svojoj mladosti, dalje od ispraznih fraza. Nije to stvar ove gradske ekipe, to je stvar antisportskog mentaliteta snaženog kroz desetljeća, jer je najlakše reći, kao onomad uprava Istre prije Švicarske, ne može se i budite skromni te sretni da imate i ovo što imate. Sportaši Pule nemaju više standarde ne zato jer nema mogućnosti da imaju više, nego zato što se vladari i oni koji utječu na zbilju grada, ne trude da im omoguće pristojne uvjete. Štoviše, oni ne uspijevaju sakriti koliko ih to niti ne zanima. Sada se nametnula polemika Marsovog Polja, za i protiv, lokacije i koncesije, poklanjanja i plaćanja, sve redom pitanja koja su zapravo nisu presudna. Kamp može biti drugdje. Nije stvar lokacije, niti je to problematika stabala na Valkanama, nije to niti hladnoća dvorane za treninge, ili ove groteske s kosilicama i traktorima za travu. Temeljni problem Pule, posljedično i doprinosa tapiji, je u tome da u ovom gradu prioritetno i stalno netko traži neki razlog zašto bi trebalo osporiti gradnje, financiranja, ulaganja, razvojne projekte, ambicije kad je sport u pitanju. Uvijek se to uokviruje kao problem i stvara atmosfera protiv. U Puli je, kažu iz faha, u tijeku "renesansa ulaganja u kulturu" (Muzeji, Rimsko kazalište, lift…). Oko 140 milijuna kuna za obnovu i prezentaciju kulturne baštine. Super stvar, hvali se. Niti jedna polemika, kontra teza, osporavanje, a kamoli kampanje protiv.

Zašto sport i za jedan banalni umjetni teren, kojeg koristi pulska mladost, živi kao da je to svjetski problem, bačeni novac i gubljenje vremena. Zašto je netko tko hoće uložiti svoj novac u gradnju sportskog kampa tretiran kao pohlepni profiter, umjesto da ga se podrži da uloži u vrijednost za ovu zajednicu? Zar se takve treba destimulirati pa da se onda napokon u pulskom sportu sve umirovi, i mladost, i njen entuzijazam, i volja za bavljenje sportom, i strast za gledanjem?

To je problem Pule, a ne Marsovo ili Saturnovo Polje. Zato mladi žive grad kao tapiju, zato gledaju otići, jer ih sve manje stvari vežu za okruženje, a priroda mladenačkog entuzijazma tjera da ispunjenja traže drugdje.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast