U petak me prilično rastužila vijest. Umro je Zlatko Jurić. Za sve one koji su ga poznavali i s njime dijelili pulsku svakodnevicu proteklih desetljeća, bio je Jura. U kolektivnom memoriji grada i njenih stanovnika uglavnom ostanu oni poznatiji po nekom javnom djelovanju. To je nekako logično.

No, mnogo je ljudi koji su dio naše suvremenosti i bez obzira što nisu javno istaknuti, ostave značajan trag u našim životima. Među inima možebitno i zato što su bili dragi i nadasve normalni ljudi. Jura je bio jedan od tih. Koji je u mladoj fazi svog života imao jedan nevjerojatan peh, nakon kojeg više nije mogao razvijati svoj košarkaški talent. Stradala su stopala i preko dva metra visoki Jura morao se pomiriti da svoju košarkašku ljubav, strast za igru i njeno okruženje, neće moći više aktivno upražnjavati.

Jožina djeca

Na jednoj od najpoznatijih fotografija Istragrađevnog, košarkaškog nam kluba koji je 1970-tih rastao do razina glavnog kandidata, uz Industromontažu (prije) i Kvarner (poslije) za prvu jugoslavensku ligu, bio je upravo Zlatko Jurić. U ono vrijeme nisam još bio upoznat s tim relacijama u klubu, iako sam vrlo rano, s 10-11 godina jurio u Pattinaggio navijati za crveno žute. To je vrijeme kada Jura "strši" sa nešto više od 2 metra, a jedan od velikana pulske košarke Josip Joža Sever takve si domaće mladiće nije dozvolio propustiti. Visina je jako važna u košarci i Jura ju je imao. Tako mi kažu i ondašnji vedeta Istragrađevnog, prvi među njima, povijesni kapetan Mladen Živković.

- Bio je baš dobar mladi igrač, ali slijedom okolnosti morao je prestati. Ono što me kod njega uvijek najviše impresioniralo to je da je taj dragi momak postao još bolji čovjek. Niti malo samosažaljenja, nego samo optimizam, pozitiva i vječna ljubav za košarku, rekao je Živković.

Kad sam postao dovoljno stariji i počeo s novinarstvom Juru sam upoznao upravo u Pattinaggiu. Onako visok, štrkljav, teškog hoda kao posljedice nesretnog mu slučaja, ali uvijek nasmijan i raspoloživ za svaku pomoć. Osim što je bio košarkaški entuzijasta, Zlatko Jurić bio je 1980-tih godina voditelj sportskih objekata odnosno dvorana. I bio je od onih ljudi koji rade u sportu tako da im je interes sportskog dijela bilo prioritet, a svaka druga priča i osobni stavovi o nečemu stvar razmjene mišljenja u uobičajenim sportskim raspravama. Njima nikad kraja, kao nikad ni usuglašavanja stavova. Jura bi se u konačnici nasmijao i govorio, ma dobro, bit će dobro.

Nije čudno da je bio uglavnom u društvu košarkaških ljudi. To je bio njegov milje, isti sportski rječnik, strast. Jura je i u obitelji imao košarkaša i potom trenera. Brat Davor Jurić, kasnije i poznat po sindikalnom djelovanju, preselio je u Kraljevicu. Nažalost, preminuo je i on prije 15-tak godina.

Jura je pak sa zdravstvenim tegobama igrao svoje utakmice, ali tako da ih niti jednom nije drugome nametao kao priču ili faktor koji će usmjeravati družbu.

Đuka i Jura, Parasol

U vrijeme kada je Parasol bio stjecište pulske mladosti, na Kaštanjeru, ondašnji gazda Ivan Đukić i Zlatko Jurić bili su nezaobilazni tandem i inventar. Baš svaki put kad bih tamo svratio, eto Jure, njegova osmijeha i pitanja "šta je novo"!

- Uh, kad se sjetim koliko smo vremena proveli zajedno, pričali, zezali se, raspravljali, povisili tonove i odmah ih smirivali kroz zafrkanciju… Jura je bio dobričina kakve nema, prisjećao se Đukić.

Proteklih desetak godina nisam ga viđao, iako znam iz đira kako mu je bilo teško zbog zdravlja. Bio je borac i prkosio je tegobama. Trudio se uvijek nešto raditi, i onda kada se mogao kretati samo u kolicima. S legendarnim Jelovcem surađivao je u poslu, ali mislim da mu je to bilo super i zbog toga što je naš Vinko u svoje vrijeme bio i svjetski košarkaš i još jedan karakter dobričine.

Mislim ono, jednostavno je evocirati uspomene na poznat(ij)e osobe i ok je, takvi ljudi koji postignu nešto važno u domeni svog posla i djelatnosti trebaju biti naglašeni. U mom fahu, sportskog života, uspješni akteri su ljudi koji proizvode emocije, postaju uzori mladima, potiču ih da se bave sportom. No, u tom điru su i mnogo brojniji oni koji nisu uspjeli ostvariti neke značajnije, natjecateljski gledano, karijere, ali su ostali privrženi svom sportu. U tom fahu su navijači, oni bez kojih svaka priča u sportu nema smisla. Koliko god su sportaši idoli mladima, toliko su navijači motivacija sportašima. Sve je to dio jedne planete, u kojoj se kvalitetno živi samo ako su svi zastupljeni u pravoj mjeri.

I zato sam uvjerenja da je Jura zaslužio da ga se u ovom trenutku prisjetimo svi mi, a puno nas je u sportu i njegovu okruženju, koji smo ga poznavali kao dobrog čovjeka, borca sa smiješkom na licu i sportskog zaljubljenika. Unatoč svim tegobama koje je prošao, a koje bi mnoge učinile ogorčenim na sve i svakog, potakle naviku stalnog gunđanja i umanjivanja tuđih iskoraka. Jura je bio baš suprotan, radovao se za druge u svojoj Puli kao da je svaka pobjeda njegovo djelo.

Grande Iris

Kad sam prije skoro dvadesetak godina u ovom listu pisao rubriku "Šetnja na 7 pulskih brežuljaka", guštao sam u tom novinarskom mi poslu zato jer sam razgovarao s akterima sportske i ine Pule još iz mojih tinejdžerskih godina. Svi su oni u jednoj fazi bili naši idoli, velike gradske face, a onda kako prirodan slijed života normalno nameće, prerastu u aktere svakodnevice kao i svi mi. Kako su stariji, a nove generacije sve manje upoznate s njihovim djelima, sve se manje znade da su bili nekad posebni. No to je i poanta. Svi su oni, bili više ili manje poznati, svjetski ili nacionalni šampioni, orijentiri Pule i njenih sedam brežuljaka, kao i različitih era naših života. Kao i sportaši, tako i mnogi "šampioni" svoga posla, a koji nisu bili javno istaknuti. Jedna od onih koja može u ovoj prilici personificirati sve takve ljude, koji svaki u svojoj domeni i svakodnevici jesu urbana struktura na kojoj počiva funkcioniranje grada, je i Iris Signorelli. Ta je šarmantna Puležanka, čiji je otac bio jedan od poznatijih vozača pulskih autobusa, u petak doživjela vrlo emotivan oproštaj "cijele pulske bolnice" povodom odlaska u mirovinu. Iris je lice i damski izraz Pule kakvu naše generacije pamte od 1970-tih godina. Žena koja je bila 24 sata kroz cijeli radni vijek posvećena svome poslu u operacijskoj sali, kao glavna sestra i dobri duh bolnice. Predana profesiji, ali i s ljudskim pristupima koji u takvoj vrsti djelatnosti jako puno znače. Ne samo onima koji rade u bolnici, nego i, prije svega, pacijentima. Način na koji su je ispratili kolege bio je toliko poseban koliko je i njena osobnost i karijera za primjer.

U današnje vrijeme, kada je negativna priča top odjeka, kada su ljudi koji galame i nameću svoju sirovost u stavu i ponašanju "face", kada mnogi miješaju svoju istaknutost u javnosti sa samodopadnom razinom doživljaja (ne)kvalitete svog doprinosa, osvježenje je usmjeriti fokus prema brojnim više ili manje javno anonimnim sugrađanima. Koji su posvećeni onome što rade i tvore sliku Pule koja se ne može kao mentalitet promijeniti samo zato što netko nameće svoju priču. Ti ljudi sa svih brežuljaka grada su orijentiri koji nas podsjećaju što je to život po puležanski.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast