U 27 godina praćenja hrvatske nogometne reprezentacije vidio sam mnoštvo utakmica, treninga, igrača, natjecanja i stekao ogromna iskustva. Jedna od važnih stvari u napredovanju poznavanja igre i sporta kojim se bavite svakako je praćenje kako se razvijaju kvalitetniji od vas. Francuska je jedna od sportskih zemalja koja je obilježila to moje praćenje. Prvo svjetsko prvenstvo koje sam radio s lica mjesta bilo je upravo u Francuskoj 1998. godine. Nezaboravnih 36 dana putešestvija po velikoj zemlji bilo je i svojevrsno veliko učenje kako vrhunski nogomet funkcionira. Istina je da je taj dugi boravak prioritetno definiran u doživljaju fantastičnim iskorakom Hrvatske, koja je kao debitant bila na pragu finala. Osvajanje brončane medalje je nešto izuzetno i mislim da je tada zapravo Hrvatska i sebi, a ne samo svijetu, potvrdila da njena mladost ima iznimnog talenta (i) za ovaj sport.

Škole footballa

U 1990-tim godinama nogomet još nije bio potpuno podređen kapitalu. Osjećalo se kroz prve ulaske ruskih oligarha i azijatskih milijardera da se nešto krupno počelo mijenjati, ali do početka ovog milenija, sve je to još bilo u podnošljivim okvirima. U Francuskoj sam, samoinicijativno, odlučio posjetiti nekoliko tamošnjih nogometnih internata, za koje će vam Francuzi kazati da su najzaslužniji faktor što je njihov nogomet postao među najrelevantnijima na svijetu. Koje desetljeće prije, svjesni da zaostaju za konkurencijom, u francuskom nogometnom savezu odlučili su se pokrenuti formativne centre po cijelom zemlji. Bili su to kampovi s igralištima, uz zgrade u kojima su stanovali mladi igrači. Uz treniranje po posebnom programu, tamošnja su djeca u tim kampusima imali organiziranu i školsku nastavu. Među inima jako važni koautori tog tipa razvoja nogometa bili su i naši ljudi. Jedan od njih posebno značajan jer je bio vrlo uspješan u obrazovnom procesu mladih momčadi, Biće Mladinić. Kasnije je svojeg utjecaja imao i Tomislav Ivić, te još neki treneri koji nisu dostigli slavu tih legendarnih nam stručnjaka.

U 1970/80-tim godinama to je bila avangarda organizacije. Francuska je velika i moćna zemlja, ali ima i jasna pravila funkcioniranja. Tako je i nogomet, koliko je god poseban, popularan, komercijalno isplativ, ipak zadržan u okvirima društvenog utjecaja. Formiranjem spomenutih škola-internata država je poslala jasne signale nogometnom sportu, pojednostavljeno rečeno da je ok vrhunska razina, ali da se mora zadržati socijalna komponenta i doprinos društvu kroz odgoj mladih. U tom kontekstu su financijski propisi u francuskom nogometu najstroži u odnosu na druge europske zemlje. Država, odnosno grad zadržali su utjecaj na profesionalne klubove upravo kroz stadione, infrastrukturu i škole nogometa, a privatnim ulagačima, sponzorima i treći investitorima omogućeno je ulaganje u profesionalnu momčad. Tamo gdje ta ulaganja podbace i profesionalna momčad dođe na rub bankrota, ako ne bude rješenja, posljedice su raspuštanje profi momčadi, ali klub i njegova baza (stadion i škola nogometa) ostaju kao dio društvene zajednice.

Epohalne promjene

U tih 30-tak godina nogomet je u Francuskoj postao top klas. Imaju fantastičnu bazu kvalitete, mnoštvo igrača, mogu sastaviti više reprezentacija koje mogu biti konkurentne za vrhove. No, val promjena koji je zahvatio svijet proteklih desetak godina doveo je i u francuski nogomet pritisak kapitala. On se iskazuje u potpuno neobuzdanu investicijsku priču pariškog PSG-a, čiji su vlasnici katarski šeici. Oni su od 2011. godine uložili već skoro dvije milijarde eura i pošto-poto žele ovladati europskim nogometom. U 2022. godini, kada je Katar domaćin SP-a, što se prije 20 godina činilo nemogućom misijom, misija je PSG-a da katarskom Emiru (šef države) podari europski naslov i time tamošnjoj vladajućoj kasti omogući promociju Katra na globalnoj razini. Teško bi ikad zvučnije odjeknuo njihov uspjeh nego uoči svjetskog prvenstva kojeg su domaćini u prosincu iduće godine.

Naravno da način kako funkcionira PSG, klub iza kojeg je doslovno nepresušni kapital jedne države, nije u skladu s onim načelima na kojima je izrasla snaga francuskog nogometa. Taj način financiranja je i u protivnosti s pravilima UEFA-e o financijskom fair playu. No, snaga tog kapitala je takva da se u Francuskoj ne nalazi načina kako ga dovesti u isti način funkcioniranja drugih klubova, a slično vrijedi i za Europu. To nisu ravnopravna natjecanja jer PSG, kao i neki klubovi Engleske sa sličnim načinom financiranja, imaju resurse koje si drugi, čak i veliki klubovi, ne mogu priuštiti. Jedna od prešutnih istina je da su svi u institucijama o kojima govorim prihvatili da je to stanje, pogotovo sada kada pandemija COVID-a uskraćuje nogometu milijarde prihoda, gotovo pa dobrodošlo sufinanciranje nogometa. Dakako da se institucije u Francuskoj, kao u Engleskoj i UEFA-i boje da veliki klubovi ne bi otišli po svojem, organizirajući Super ligu za bogate, a kako bi si onda dijelili ogroman novac. Katarski šeici to jako dobro shvaćaju i načelno se drže institucija te predstavljaju opciju onih velikih klubova koji neće otići u Super ligu. No, to koriste da bi se onda snalazili na "svoj način" u stvaranju velike momčadi za velike pohode na sve trofeje. Ta promjena upravo u francuskom nogometu, koji je bio predvodnik kvalitetnog razvoja škola nogometa, kontroliranog trošenja novca i sprječavanja da netko ima privilegiranu poziciju pred drugima jer je puno (i državno) bogatiji, nekako mi je simbolika svih promjena koje je ovaj sport doživio od SP-a 1998. do onog koji će uslijediti 2022. godine.

Kako se održati

Francuz Arsene Wenger jedan je od najvećih stručnjaka nogometa. Koji je od te "francuske šansone" stvaranja igrača, promicanja razvoja mladih i reinvestiranja u škole nogometa, stvorio moto svoje karijere. Nakon što je dva desetljeća bio promotor takvog rada kao menadžer Arsenala, a pri tom sve manje bio rezultatski uspješan, Wenger je shvatio zašto ga gazde u klubu i dalje drže. On je naime stvorio puno mladih igrača koje je Arsenal unovčio i time donio zarade i dividende svojim vlasnicima. Najlošije su prolazili navijači, jer su se teško pomirili da je klub bogat, izgradio je novi stadion, a rezultati više nisu ni približno na razinama tradicije tog velikog kluba.

Vlasnici su, nakon iskazivanja nezadovoljstva navijača, zaključili karijeru Wengera u Arsenalu. Teško se pomirio s time, ali se naposljetku, nakon Bobanovog odlaska iz FIFA-e, smjestio na njegovu poziciju tehničkog direktora nogometa u svjetskoj organizaciji. Wenger je danas postao jedan od najvećih pobornika promjena pravila u nogometnoj igri. Upoznao sam ga 2008. godine, na proslavi desete godine osvajanja zlata na SP-u 1998, kada se igrala egzibicijska utakmica te Francuske i selekcije svijeta, za koju su igrali i Šuker i Boban. Družili smo se u hotelu svi akteri, gosti i novinari, te sam tako pričao i s njim. Djelovao mi je sjajan tip, potpuno posvećen nogometu i načelima "old school" pristupa. Utoliko mi je teže shvatiti danas, kada je praktično umirovljen trener, sa 72 godine, da gorljivo forsira da se svjetsko prvenstvo igra svake dvije godine. Pogotovo mi je teško shvatiti da je promijenio stav i ide niz val onih vladara nogometa koji bi stalno mijenjali pravila igre, a sve kako bi se "nogometni proizvod" lakše prodavao mladim generacijama. Wenger je u poznim godinama izdao svoja načela i uvjerio se valjda da on može biti promotor "digitalnog nogometa 21. stoljeća." To su one ideje da se ukine zaleđe, uvedu leteće zamjene, aut nogom, da se utakmice igraju kao u košarci s neto vremenom, da se igrači mogu kazniti na par minuta, ili da se kroz digitalne platforme prodaje prijenos jedne trećine utakmica, ili pet minuta, koliko tko može platiti. Navodno, kažu bogatuni na čelu s šefom Reala, Florentinom Perezom, mladi će uskoro prestati pratiti nogomet i isti se neće imati od čega financirati. Ne znam što je Perezu bilo kad se probudio, ali zbilja, ta je priča prilična nekoj noćnoj mori, a ne realnosti. Klub koji zarađuje gotovo milijardu dolara godišnje eto, mogao bi ostati bez dovoljno novca.

Mi smo u Hrvatskoj, barem s te strane, još uvijek u prošlom stoljeću. Druga krajnost možda, ali opet ima još strasti za stari dobri nogomet. Zato smo uživali u vatrometu na Malti, i zato očekujemo s puno nadanja i strasti nedjeljnu majstoricu s Rusima u Splitu. Utakmica u kojoj će pobijediti nogometna vještina, a ne nuspojave 21. digitalnog stoljeća.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast