Krenula je 2022. godina. I u osmom joj danu svaki od vas, nas, može primijetiti prve naznake koliko je slijedio put promjena u odnosu na prošlu godinu. Znate već onu standardnu atmosferu kraja godine, kada odlučno sažmete ono što ćete mijenjati u novoj godini. Kao da je taj prijelaz s 31. prosinca na prvi siječanj neka stanica napajanja posebnom energijom i intelektualnim programom, pa će eto sve neodluč(e)no preko noći postati odlučno. Kako čovjek stari, logičnije shvaća sljedove događanja. Iskustvo je jedna velika prednost ako ga znate kvalitetno, i pravilno iskoristiti. U našem društvu iskustvo nije na nekoj cijeni. Štoviše, jedna od većih nelogičnosti nam je da se ljudi s prtljagom minulog rada, stečenih znanja i okvirima iskustva, vrlo lako odbacuju. Teško je racionalno razumjeti zašto je to tako. Mi smo tako mala zemlja u kontekstu brojnosti da je fascinantno kako se višestruko dijelimo, filtriramo po raznim linijama ideologije, zavičajnosti, kulturološki i drugim, pa tako podijeljeni i slabašnih zatvorenih skupova ne uspijevamo razviti tzv. prave stvari. Po rezultatima popisa stanovništva, koje čekamo duže nego se to najavljivalo, a što je najbolji znak da su oni problematični, najavljuje se da nas ima manje od četiri milijuna. Neki demografski analitičari su glasni u najavi kako će se sada konkretno pokazati da nas u Hrvatskoj ima možda 3,8 milijuna.

Pogled na borilišta

Svima je valjda jasno da što nas je manje, to će nam sve biti skuplje i nedostupnije. I sprovoditi svekolike poslove sve kompliciranije. U svijetu sporta mi to već odavno osjećamo i kako to znam često naglasiti, ono što se u sportu događa je brža najava onog što ćemo prepoznati kasnije u društvu. Sport je društvena djelatnost koja ima jasna pravila funkcioniranja. Treba stvoriti uvjete, raditi, trenirati i svakog tjedna, neovisno koliko ste bili uspješni u pripremi ili kakve ste slabije uvjete imali, imate test vrijednosti. Utakmica je proizvod i prema tome vas se tretira.

U sportu je već duže vrijeme u tijeku proces osipanja članstva. I kako se, pogotovo u Istri, i napose u Puli, sport tretira kao "nužan društveni teret", ti su procesi dugo zanemareni. Pa se sada odjednom mnogi VIP redatelji zbilje čude kako nema dovoljno djece za omladinske kategorije. Oskudica je i trenera učitelja, a već duže od desetljeća odumiru neimari entuzijazma. I doslovno oni stariji, i simbolički kao faktori sportskog života. Sve sam to već više puta analizirao u ovoj rubrici, podastirao argumente, brojke i pokazatelje. Navodim ih samo kao okvir teme početka 2022, a to je da ona sigurno neće biti ništa bolja od 2021. Vjerojatno je da će biti i gora. To nije nikakav defetizam, promocija pesimizma, nego samo registracija realnosti temeljem nepromijenjenih sustava. Kada čovjek gleda na stvari realno, onda prvo ne hrani emociju velikih očekivanja, a potom, i kao posljedica, ne razvija osjećaje razočaranja. Tako će se i sportska, i ina, 2022. lakše prebroditi. Druga je stvar što će ona kao takva dalje generirati opću letargiju društva. Svi su ti odnosi i organiziranje pod dirigentskom palicom politike i kako ona funkcionira, tako se reflektira u društvu.

Na lokalnoj razini, u ovom našem drevnom lijepom gradu, došlo je do promjene vodstva. I kako se nazrelo po prvih pola godine novaka, za sport neće biti pomaka. Bojim se da će biti pogoršanja. A to onda znači da će i sadašnja slabašna razina amaterskog djelovanja biti još tanja, na razini organiziranije rekreacije. Kako ćemo mlade motivirati da se uključe u sportske aktivnosti u eri neviđenih izazova tehnoloških novotarija i rastu umjetne sportske aktivnosti? Kako ćemo ih iz fotelje i prvenstva "na kompjutoru" nagovoriti da dođu na borilišta i aktivno se, na otvorenom, u bliskoj interakciji pripremaju, druže i natječu? Je li to s atmosferom u kojoj je svaka sportska problematika predmet "znanstvenih kongresa", kao recimo gradnja nekog igrališta? Je li to sa smanjenjem ionako sramotno niskih izdvajanja za sportsku zajednicu? Je li to s višegodišnjim prepucavanjima lokalnih političkih bljeskalica, koji jedni drugima podmeću klipove, pa im u tome sportska tematika dođe kao populistički as na desetku? Dovoljno se sjetiti da se u ime tih međusobnih borbi u Puli (i dalje po Istri) zaustavila gradnja stadiona na čak 16 godina. Neki je političar izgubio neku utakmicu, drugi su je kao dobili, za svoje ciljeve, ali zapravo je društvo izgubilo 16 dugih godina (i materijalnu vrijednost) promatrajući ruglo na rubu centra Pule.

Država na potezu (pat)

Treba li se nadati, i kad je sport u pitanju, da bi se nešto moglo pomaknuti s državne razine? Teško je dokučiti što bi se moglo očekivati nakon sastanka predsjednika Vlade Andrije Plenkovića, ministra financija Zdravka Marića i ministrice turizma Nikoline Brnjac s predstavnicima pet saveza ekipnih sportova. Rukomet, odbojka, košarka, vaterpolo i nogomet smatraju se onima koji generiraju opću sportsku klimu u državi. Individualne sportove ostavljam po strani. Djelomice i nogomet, koji ipak živi drugačiju stvarnost od ostalih ekipnih sportova. Oni su, kako nam to na lokalnoj razini ukazuje i Pula, zbilja u teškom stanju. Što onda može očekivati entuzijast iz rukometnog kluba, neimari odbojke, promicatelji košarke ili romantičari uzleta vaterpola, temeljem odjeka tog medijski naglašenog susreta u Banskim dvorima?

Posegnimo za gore izrečenim ključem, a to je da treba biti realan i ne gajiti velika očekivanja, pa će razočaranja biti u najmanju ruku manja. K tome uvijek možemo imati u rezervi tezu kako možda baš sada, kada nema očekivanja, može uslijediti nešto zbilja dobro i poticajno.

Realnost kaže da su izdvajanja za sport u Republici Hrvatskoj bitno povećana otkako Vladu vodi aktualni predsjednik. To je povećanje za više od 100%, a temeljeno je na Nacionalnoj strategiji sporta za razdoblje 2019-2026. Dakle to je egzaktni pokazatelj. Ono što je na razini analitičkog, dakle realnog sagledavanja odjeka ulaganja u sport, taj novac, ionako ne velik, dijeli se svim savezima u Hrvatskoj. I održava se pat pozicija. Nema bitnijeg pomaka u općem materijalnom statusu klubova i pogotovo struke. U Hrvatskoj je sportska struka jedna od najviše podcijenjenih u spektru društvenih struka. Bez njihove pomoći, trenera i učitelja, nema teorije da se u praksi stvaraju kvalitetni sportaši te usporedo zdrave osobnosti.

Što može učiniti Vlada? Ona može jako puno toga, ali ključno bi bilo da epohalnim odlukama za razvoj sportske Hrvatske promijeni status te djelatnosti unutar društva. Postoje dva osnovna pravca za te promjene. Prvo je da se s državne razine nametne lokalnim vladarima postotno bitno veća izdvajanja za sportsku zajednicu u odnosu na sadašnje okvire "crkvenih miševa". Između ostalog i generiranje klime u kojoj će lokalne samouprave olakšati ulaganja u infrastrukturu, a ne da je destimuliraju, pogotovo kada su javno-privatne. Drugi ključan pravac je da se na razini Ministarstva financija donesu zakonski propisi koji će jasno urediti izvore financiranja sportske djelatnosti, te kroz porezne olakšice poticati gospodarska i ina ulaganja u sportske klubove. Jer bez njih, klubova, niti jedan sport ne može živjeti.

Možemo li očekivati da će Vlada, koja je već najavila drugi sastanak za dva tjedna, uz nove nužne podatke i studije izvedivosti, zbilja odlučiti se za takve epohalne promjene? Obzirom da to spada pod egidu Reforme, iskustvo svakodnevice u Hrvatskoj nas uči da ne treba gajiti veliku nadu. Ovdje su svi za reforme i u nužne promjene dok one ne znače da se zadire u nečije partikularne interese. Onda eto galame i posljedično povlačenja nužnih i ostavljanja (trulih) kompromisnih pravila igre. Zato, ovu temu reforme naznačujem za početak 2022. pa ćemo je verificirati na njenom kraju.

U tom konkretnijem kontekstu, na lokalnoj razini, ništa posebno nemojmo očekivati od Istre 1961 u novoj godini. Ona će imati isti sadržaj kao i prethodna(e). Možda tek uz drugo pakovanje, ali biti će priča po starom. Nije Lucas Moura iz Tottenhama, nego Lucas Moura iz baskijske Istre.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast