Izazvala je vijest sjetu, ali za kratko. Sjećam se te drage profesorice iz srednjoškolskih dana prije svega zbog njene pozitive i optimizma. Ljiljana Matović predavala je hrvatski jezik i u jednom dijelu gimnazijskog nam školovanja bila je i razrednica mojoj generaciji. Govorim o sredini 1970-tih godina, kada smo, kao i obično, generacijski bili dio eksperimenata. Dok smo kao osnovnoškolci Neven Kirca (Šijana) bili dio eksperimentalnog programa (učili gradivo godinu prije u odnosu na druge škole), tako smo u srednjoj bili u reformiranom sustavu usmjerenog obrazovanja.

Notorna Šuvarova inicijativa u kojoj se prve dvije godine učilo opća znanja, a u trećem i četvrtom razredu stručno opredijeljeni za neko od zanimanja. Moj novinarski razred, prva generacija 1976. godine, bio je zbilja gušt u ekonomskoj školi. Ona, profesorica Matović koja je ovog tjedna preminula, bila je mislim i ravnateljica te škole, koja je kao posebna obrazovna institucija izgrađena još daleke 1948. godine. Podatak koji nisam znao do sada, kada sam zbog prelistavanja priče o profesorici Matović, između ostalog naletio na monografiju EŠ. Tamo sam također saznao meni novi podatak da je u Puli otvorena prva Viša ekonomska škola izvan Zagreba, i to 1965. godine.

Ozbiljno sa smiješkom

Profesorica Matović preminula je u dobi od 94 godine. U obavijesti o njenom odlasku napisala je obitelj "nakon dugog i veselog života", uz njenu fotografiju i osmijeh koji potpuno dočarava njenu osobnost. Bila je decentna profesorica, kad treba dovoljno stroga, ali uvijek nedovoljno da je doživite kao "tešku". Naprotiv. Mene je osobno motivirala da više čitam lektiru, i to jednom opaskom koja me dirnula u mladenački ego. No, zahvalan sam jer me to više privuklo knjizi, a posljedično širilo horizonte i napose obogaćivalo rječnik, odnosno izražavanje. Kazao sam joj to na jednoj od godišnjica mature i vidio sam da joj je bilo baš drago. Tako je imala povratnu informaciju koliko je utjecala na učenika, a na ove kao ja, koji su bili (i ostali) sportski nastrojeni, to je bilo još značajnije.

Iz tih vremena profesori tzv. starog kova, imali su različite osobnosti. Njena je bila pozitivna i onda kada je bilo nešto negativno. I pamtim njen optimistički pristup, jer mi je u jednom negativnom momentu s jednim teškim predmetom, što mi je onda izgledalo kao problem veličine Mt. Everesta, dala jednostavan i vrlo koristan savjet. Ne kukaj, nego se uhvati gradiva i to je najbrže rješenje problema. Ne odgađaj… Tako i bješe. Propustio sam par treninga, učio i ispravio ocjenu. Roditelji, kao i trener Bezjak, dopustili su povratak u klub.

Ne znam je li iskustvo moje generacije, koja prepričava slične doživljaje tijekom naših godišnjica, nešto posebnije i drugačije od drugih. No, imam snažan dojam da je u ono vrijeme bilo više optimizma i pozitivnog tretmana stvari nego što je to posljednjih desetljeća.

Obrazovanja, odnosno škole i profesori su se tada mogli lakše nametnuti autoritetom i diktirati kriterije ponašanja, (pr)ocjene, jer je bila i drugačija opća disciplina, pristupi i društveni hijerarhijski odnosi. Danas su profesori i podcijenjeni, i demotivirani, i pod opterećenjem mnogih roditelja koji nameću svoje vizije i pristupe školovanju, odnosno tražene tretmane za svoju djecu. I svakako učiteljima, kao i svim vrstama učitelja u hrvatskoj društvenoj zbilji, nije lako razvijati znanje i afirmirati njegovu važnost za mlade.

Afirmacija pesimizma i negativnosti

Vjerujem da je puno problema u društvu posljedica omalovažavanja snage obrazovanja. Kao i zastarjelih pristupa što je mladima učiti, odnosno teškoći da se obrazovanje modernizira. Bez tih novih pristupa i zainteresiranja mladih teško je afirmirati potrebna znanja i graditi bolje društvene odnose. Vjerujem da se mnogi slažu da je neravnoteža pozitivnog i negativnog doživljaja stvarnosti otišla u sfere neracionalnog, pogotovo otkako su "učenja i znanja" počela dominirati kroz sveučilišta društvenih mreža. Dovoljno je pogledati kada čitate jedan pozitivno nastrojen tekst koliko je manje komentiranja, u odnosu na masovnost reakcije na tematiku iz domene negativnog.

Zašto je to tako, trebali bi istraživati sociolozi i promicati smjerove za promjenu takve paradigme. Nije logično da ljudi baš na svaku pozitivnu vijest, pohvalu, komplimente i afirmaciju reagiraju suzdržano i bez nekog interesa promocije tog raspoloženja, štoviše traže odmah "što je loše skriveno iza toga". S druge strane strašno djeluje tek reakcija o nekoj lošoj priči, napadu na neku instituciju, pojedinca, događanje. Pogotovo je negativna reakcija kada se pokušava neki pozitivan trend promicati kao temelj za optimizam i motiviranje ljudi. Odmah na to ide reakcija da su to sve tlapnje.

U takvoj atmosferi jako će se teško društvena klima promijeniti, a posljedično još i teže mijenjati odnosi riješenih ili neriješenih problema. Jer ako ljudi doista imaju potrebu stalno jedni protiv drugih djelovati, da bi tako uzdizali sebe i svoje stavove, onda niti oni te stavove neće afirmirati, a kamoli sprovesti. Ljudima treba dijalog, suradnja i tolerancija drugačijeg mišljenja, i svaka priča u društvu, kao i u obitelji i svakoj zajednici, ne može drugačije biti uspješna. I dakako, dok se priča događa ne može ju se kvalitetno živjeti. To je, recimo, ono što ne razumiju, ili neće, političke ekipe. Jedna drugu samo prozivaju i ključno im je samo zamijeniti (o)pozicije, i to je stalni vrtuljak u kojem se kao društvo vrtimo u krug i nema ozbiljnijeg pomaka naprijed.

Sport bez strasti

Priča je dakako u sportu istovrsna. Jer sport je samo refleksija društva u kojem živi. Toliko je negativnog doživljaja djelatnosti koja bi trebala biti motor pozitivnih strasti, kvalitetnog fizičkog razvoja i doprinosa psihološkom sazrijevanju mladih ljudi. U Puli se, nažalost, izgubila ta strast prema svojim klubovima, pa se i onaj među rijetkima koji je još kompetitivan na nacionalnoj razini popularnijih sportova, stalno proziva. Čak i kad pobjeđuje, uvijek postoji neki ali, neki stav da se i logično vrijeme zadovoljstva pretvori u teret pesimizma. Možda je baš zato moja šetnja Pulom, u kojoj uživam obilazeći mjesta koja mi se iznova uvijek čine nesvakidašnje ljepote, kao što su mu čarobno djelovala u tinejdžerskoj dobi, prošlog tjedna probudila sjetu ispred Piramide.

Ona koja je bila naš zalog ponosu pripadnosti gradu, jer su nam taj zabavni centar u svojem ekskluzivitetu mnogi zavidjeli širom bivše države, hrleći na Zlatne stijene i "u tvrđavu" zapuštena je i devastirana desetljećima. Kao simbolika odnosa u ovom gradu prema potrebama mladih, ne samo u sportu, nego i u onom dijelu koji je njihova posebna potreba, a to je zabava i druženje. Znam da će se uvijek naći neki razlog zašto je to kultno mjesto mnogih generacija 1980-tih i 1990-tih godina prepušteno zubu vremena. Da li zbog stava vlasnika (nekadašnjeg) Arenaturista, ili zbog pasivnosti Grada koji se "ne bi petljao u privatna vlasništva", ali zato ne iskazuje želju da osluškuje bilo svoje mlađarije (i veterana, starijih) i doprinese možda promjeni te negativne Piramida priče, zapravo je svejedno. Epilog je u svakoj opciji tužan.

No, da priču o nestašici optimizma i pozitive zaključim realnom pričom o perspektivi, zaslužni su klinci iz Uljanika i Istre 1961. Njih tridesetak iz dva kluba selekcije U12 podsjetili su me svojom strašću na očajnom travnjaku Verude, dječjom radošću i istovrsnom neraspoloženosti, ovisno o rezultatu, kako su još na vremenu da im okruženje afirmira optimizam i vjeru u bolje, i radosnije. Nije bitno za ovu priču rezultat, ali je osim te pozitivne atmosfere i pristupa, prilično optimistički ono što su ti dječaci od 11-12 godina pokazali u vještini baratanja loptom. Odigrali su baš dobru utakmicu, bilo je iznenađujuće kvalitetnih poteza i pogotovo taktičkih kretanja za tu dob.

Znači da netko dobro radi s njima, i nadam se, da ih uči da je tu ključna radost igranja, a ne pitanje tko će zaraditi u nogometu jednog dana. Svaki sportaš u procesu omladinskih kategorija je dokazano oduvijek u dobrom okruženju za razvoj socijalnih vrlina i željenih okvira ponašanja. I sasvim sigurno dobra baza da se širi pozitivni pogled na sutra, kada više ne budu bezbrižni klinci, i kada će morati odabrati kakve će pristupe društvenoj zbilji imati.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast