PIŠE ROBERT MATTEONI

METROPULA: Iz Pule u azijske visine

Dragan Talajić / Robert Matteoni

Dragan Talajić / Robert Matteoni


Prilično davno su mi neki eminentniji stručnjaci i analitičari nogometa u inozemstvu skrenuli pažnju koliko su bivši vratari vrlo kvalitetni treneri. U nas se oduvijek govorilo, pola u šali, ali i pola u zbilji, da su golmani ipak "specijalci" kao tipovi. Ono što me uvijek dojmilo u skoro pa pedesetak godina suživota s njima, to je da se velika većina nije uopće ljutila na takve zafrkancije. Nekima je to bila banalna priča i nisu se obazirali. Neki bi se samo nasmijali i još autoironijom podebljali zafrkanciju. Bilo je i onih koji bi se naljutili, pogotovo na višim razinama nogometa.

Jednom prilikom, dok sam razgovarao s jednim od najpoznatijih vratara AC Milana, u Milanellu, poznatom po raznim gafovima, valjda sam se odveć opustio i u pitanju mu kazao da pretpostavljam da se neće baviti trenerskim poslom. Odmah je povisio ton i uzvratio "a zašto ne bi, molim te objasni mi". Vidio sam da je vrag uzeo šalu, te da je moje pitanje razumio upravo kao okvir teze o limitu nogometne širine golmana, do linije 16 metara, zato sam odmah dodao kako ga više vidim kao sportskog direktora jer "ima stav, dobru procjenu igrača i igre suparnika." Malo se umirio i nekako smo taj intervju priveli kraju.

Druga vremena

Negdje u drugoj polovici 1980-tih godina u Pulu je stigao vratar, mlad, koji je imao poneko iskustvo prve Jugo lige, kao član FK Sarajevo. Sjećam ga se kao jučer kad je osvanuo na gradskom stadionu i razgledavao "gdje je došao". Čim sam ga pitao za prvu izjavu, odmah je vrlo pristojno zamolio da mora dobiti dozvolu kluba, pa će odmah odraditi. Tako i bijaše, jer ubrzo je potpisao za Istru i stao na gol tadašnjeg HNL ligaša. Prošlo je otprilike 35 godina od tih dana. Danas je Dragan Talajić 56-godišnjak. Pula je postala njegov dom, ovdje se (Ližnjan) oženio, dobio djecu, a profesionalna karijera vodila ga je kao igrača putem Slovenije, Turske do Južne Koreje, gdje je kao član Tanjong Pagara prije dva desetljeća zaključio aktivno igranje. Trajalo je s omladinskim kategorijama više od 26 godina. Više nego dovoljno da bi Talajić, kao i mnogi koji su se u životu posvetili sportu, shvatio da mu je najprirodnija priča o nastavku sportskog života započeti trenerskom karijerom.

Posljednji put kad sam ga gledao kao igrača bilo je 1997. godine, kada je proljetni dio Prve HNL odradio kao član Orijenta. Vodio ga je tada stari lisac Ilija Lončarević, a suigrači su mu bili Davor Lasić, Andrej Živković, Vlatko Đolonga, Gordan Deluka i drugi. Na Istrinoj strani, uz Ivicu Šangulina, bili su Mrčela, Resan, Alempić, Dronca, Fatorić, Raković, Jozipović, Vidajić, Jupi, Kljajić, Nikčević. Pet minuta prije kraja vodstvo Istre postavio je Ilija Kljajić, a tri minute kasnije zaključio je remi Davor Dželalija.

Prvog lipnja te godine odigrat će 14. i posljednju utakmicu u HNL-u, protiv Dinama (onda Croatie) u Maksimiru (poraz 2:3).

Talaja, kako ga svi zovu od prvih mu dana u Puli, bio je oduvijek vrlo fin momak i nije tlačio. Golmanski je bio dojmljive stature (188 cm), izvrsnih obrana, ali i uobičajenih vratarskih pogrešaka. Najbolje partije, kako mi je kasnije govorio, pružao je u Izoli, s kojom je igrao i europske kupove.

Ono što sam mu u golmanskoj eri primjećivao to je vrlo aktivno dirigiranje obranom, odnosno podrškom momčadi. Što je u kontekstu ove priče znakovit podatak.

Evergreen Vanja

Mislim da je u novijem dobu, HNL stvarnosti, Vanja Iveša po tom gardu dirigiranja bio istovrsna slika Talajića. Štoviše, Iveša je u maratonskoj mu karijeri, koja je trajala u profesionalnom kontekstu od 2001. godine, kada je Talajić prestao, pa sve do prošle godine, stvorio praktično svoj stil komunikacije na terenu. Punih 20 godina branjenja, od Hrvatske preko Australije do Turske i natrag, uz naravno tinejdžersko doba u omladinskim kategorijama, doprinijelo je akumulaciju mnoštva nogometnog, sportskog i društvenog znanja. Iveši sam nerijetko govorio proteklih par godina da je bolje da se umirovi i krene trenerskim putevima, ili da započne karijeru sportskog direktora, voditelja omladinske škole i slično. Primjetno je u razgovorima s njime koliko zna, prepoznaje igrače, odnose, ima viziju što i kako treba uraditi da se nešto kvalitetno ostvari. Kroz šalu bismo zaključili da je njemu ionako najlakše vidjeti što se događa na terenu, jer s 2.05 visine ima najbolji pregled. Manje kroz šalu evocirali smo i nekadašnje pozive iz košarkaških krugova da se priključi "pravom sportu", jer je njegova visina bio adut koji je pulskoj košarci kronični deficit.

Vanja Iveša je prošlo ljeto, u dobi od 44 godine, zaključio karijeru kao vratar u drugoligašu Opatiji. Uz tri nastupa u "staroj" Istri, odakle je otišao u Rijeku, skupio je u Istri 1961 (Pula, Staro Češko) 130 prvoligaških nastupa.

Uz to još 29 za Slaven Belupo, odakle je 2008. godine prešao u tursku ligu. U osam godina steći će veliki ugled u toj vrlo jakoj ligi, između ostalog i potvrđen titulom najboljeg vratara sezone.

Od ljeta Iveša je krenuo s trenerskim poslom. Naravno, usporedo uči na Trenerskoj Akademiji, a praktično djeluje unutar omladinskog pogona Rijeke. Tamo ga je pozvao šef škole Fausto Budicin. Radi s mladim vratarima, usporedo surađuje s još jednim bivšim pulskim vratarom Gojkom Mrčelom, koji je u Tomićevom stožeru na Rujevici zadužen za vratare prve momčadi.

Ivešina ambicija je temeljito se pripremiti kroz obrazovanje na Akademiji, ali vjerujem da će njegov trenerski napredak ići ubrzanim koracima. Dijelom zato što je već u 45. godini, ali i zbog činjenice da je 100% posvećen taktičkom i inom razumijevanju stvari. Živi u Fužinama, u miru Gorskog kotara, gdje je osim trening obveza u Rijeci, puno vremena za potpunu koncentraciju i upijanje znanja. Valjda jednog dana i u korist pulskog nogometa, gdje zasigurno Iveša ima viziju jednom se vratiti.

Trofejni momak zaljeva

A Dragan Talajić? U počecima svoje trenerske priče radio je i kao trener u Istri. S dobrim kritikama okruženja. Uz dovršetak trenerske Akademije Talajić je vrlo brzo iskoračio i dobio poziv koji mu je promijenio život. Velikan svjetske trenerske struke, Tomislav Ivić, pozvao ga je da mu bude pomoćnik u Al Ittihadu iz Jeddaha. Saudijska Arabija spada u red onih nogometnih zemalja koje se u Europi doživljavaju kao egzotične, no za Talajića se pokazala punim pogotkom. Naime, kada je klub igrao finale Azijske lige prvaka, u prvoj utakmici kod kuće, izgubili su 1:3! Bio je to šok za šeike

koji vode klub i po svom običaju, smijenili su odmah trenera. Bez obzira što se radi o slavnom Tomislavu Iviću, jednom od inovatora u europskoj nogometnoj povijesti, i bez obzira što se još trebao igrati uzvrat.

No, u tim zemljama to tako ide. Dovedu trenere i igrače, plate koliko treba, a onda čim im nešto ne paše, igra, rezultat ili nešto treće, samo ih promijene. Pri tom su svjesni, i ne mare, da će isplatiti što treba, ali će svakako, kao vrstu zafrkavanja stranki, otezati isplate sve dok ne interveniraju FIFA i druge institucije. Dragan Talajić je dobio šansu da u uzvratu, kada su bili prežaljeni od svih, vodi momčad u Južnoj Koreji. Za divno čudno Al Ittihad Jeda deklasirao je Seongnam s fantastičnih 5:0 i osvojio je ALP. Ekvivalent europske Lige prvaka. To je najznačajniji uspjeh u azijskom nogometu i tko se ovjenča titulom taj ima do kraja karijere "ime za posao".

Upravo se to događa Talajiću, koji je 17 godina jedan od traženijih trenera "u zaljevu". To obuhvaća posao u Bahreinu (1,3 milijuna ljudi), Jordanu (5,1), Omanu (2,9), Saudijskoj Arabiji (29), Kuvajtu (2,2), Ujedinjenim arapskim emiratima (6), pa onda Tajlandu (65) i naposljetku Kini (1,3 milijardi). Talajićeva karijera je zapravo impresivnih pravaca, iako je kod nas marginalno tretirana obzirom na tržište o kojem govorimo. No, osim što je jedini ovdašnji trener koji je osvojio Azijsku LP, skupio je još 6 trofeja (Kuvajt, Jordan?) i opravdao pozive vrlo zahtjevnih i nogometno nelogično nestrpljivih poslodavaca. U petak prijepodne Talajić je potvrdio da je upravo osvojio i sedmi trofej. U prosincu ga je nazvao Princ šeik Khalida Bin, sin bogatog kralja Bahraina i zamolio da mu dođe pomoći formirati novi tim u klubu koji je osnovan prije dvije godine. I već u prvoj trci, u ožujku ostvario je trofej, osvojen je Kraljevski kup!

Još jedan prilog tezi kako su golmani ipak vrlo potkovani da budu treneri, dijelom i zbog liderskih crta i više spremnosti da napadaju suparnike. Valjda i zato jer su cijeli život branili svoj gol.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter