Bila je to prijestupna godina. U 29. danu veljače 1992. na Poljudu je Pula upisana u prvoligašku povijest hrvatskog nogometa. Tjedan dana kasnije bilo je to još svečanije i emotivno intenzivnije. Jer 7. ožujka na starom gradskom stadionu Istra je igrala prvu prvoligašku domaću utakmicu. Suparnik je bila Rijeka, a na tribinama i stajanju skupilo se oko 4 tisuće gledatelja. Fešta nogometa u gradu koji ima masu ljudi koji vole taj sport, ali i društvu gdje upravljači ni za taj najpopularniji, a niti za ostale jednostavno ne mare. Osim pred izbore i za svoje trenutne uske interese, ili u bojazni od reakcije javnosti na krizne situacije. Iz tog prvog susjedskog derbija strše sjećanja na blatnjav teren kao ogledalu tih nemara, kao i glasni odjek slavlja gledatelja u 60. minuti, kada je Kristijan Dadić poentirao za konačnih 1:1. I prvi dojam da Pula to može.

Vjetar sa sjevera

Osobno mi je i najdojmljiviji bio doživljaj navijanja. I to skupnog, organiziranog, s obilježjima kluba, zastavama, transparentima. Bilo je i folklora u tom prvom navijačkom domaćinstvu, uz kozu na šljakastoj stazi. No, stvar je da se formirala ekipa ondašnjih pripadnika juniorske momčadi, dečki iz drugih lokalnih klubova, zajedno s prvim momcima pulske ultras scene, koji su se koncentrirali na sjevernoj stani stadiona i navijali za domaću škvadru! Kao nogometni zaljubljenik, ali i pobornik sportskog života grada, meni se tada učinilo da je Pula napravila prvi veliki iskorak iz provincijalnosti doživljaja sporta. Jer tamo gdje se zasije sjeme organiziranog navijanja, znači da postoji korijen masovnijeg interesa za sportsku problematiku.

U ožujku mjesecu turbulentnih vremena 1992. Pula je tako dobila pravo glasa u navijačkoj subkulturi Hrvatske. Koja je još od 1980-tih godina dobila vrlo snažan društveni zamah. U okruženju ultras scene u Puli kao dan osnutka Demona tretira se 28. ožujak, iako je toga dana Istra gostovala podno Šubićevca. Točnost datuma početka ne čini mi se presudnim za priču, koliko je to činjenica da se od toga ožujka začela povijest navijačke skupine koja u ovom ožujku obilježava 30 godina postojanja!

Od one utakmice s Rijekom 1992. do slijedeće sa susjedima koja će se odigrati u subotu 2. travnja, unutar 360 mjeseci svekolikih iskušenja, izazova, padova i uspona, KN Demoni se uspio održati.

Analizirajući taj doseg u kontekstu anti sportske klime koja prevladava u društvenim salonima ovoga Grada, jednostavno je zaključiti da je to najveći uspjeh grupe. Tim prije što je po habitusu navijačkih skupina fluktuacija ljudi kroz različite generacije i svekolike društvene promjene uvijek pod izazovom osipanja. Kultura navijanja u inozemstvu, od onih "iza gola" preko umjerenijih tifoza na bočnim tribinama do svih onih u VIP ložama, imala je različite faze. Od početaka fenomenologije zajedničkog glasnog navijanja preko tragičnih era huliganizma i nesreća, do resetiranja ukupnih pravila ponašanja na stadionima. U smjeru kroćenja ekstremnih navijačkih izljeva i balansiranja prihvatljivim ultras doprinosima nogometnom događanju.

Odjeci pulskih brežuljaka

U inozemstvu, u nekoj drugoj kulturi odnosa prema sportu i svemu što ga čini i okružuje, navijački nukleusi ne bore se za opstanak. Pripadnost klubu, kao simbolika pripadnosti urbanom okruženju, bio je i ostao okvir doživljaja navijača. I kako su klubovi stabilni, natjecanja logična, uz uspone i padove, tako su i navijačke pripadnosti kontinuiranog obnavljanja, kako ljudstvom tako i emotivnom tradicijom. U Puli je teško da navijačko tijelo bude uvijek energetski na maksimumu, a količinski da ima krivulje stalnog rasta. Uzimajući u obzir svekolike gradske dimenzije čini mi se više nego logičnim da masovnošću Demoni ne mogu imati kriterije Torcide, BBB-a, Armade. Tim prije što su klubovi iz tih (naj)većih gradova, s dugom navijačkom tradicijom i pogonjene svakodnevice rezultatima svojih klubova. Pulski navijači žive u gradu koji je u bivšoj Jugoslaviji bio periferija sporta, a u zbilji Hrvatske se 30 godina bori sam sa sobom u raskoraku želja (navijačkih) i ne-afiniteta (političkih) da iskoristi novonastale sportske mogućnosti. U kontekstu realnih mogućnosti Grada Pule, čini se nevjerojatno koliki je animozitet salonskih struktura i tzv. intelektualne kaste raspoređenih u institucijama grada i gospodarskim subjektima, prema odvajanju za sport. On je doprinio aktualnom općem osjećaju beznađa u klubovima, oko njih, ali i u masovnijem interesu gledateljstva. Upravo zato je ogroman uspjeh već to da organizirana navijačka udruga odolijeva takvoj destimulativnoj atmosferi te i dalje promiče osnovnu navijačku ideju prisustva na tribinama. Kao što je kontinuiran proces revitaliziranja duha pripadnosti i identifikacije s gradskim okruženjem, tradicijama, običajima i mentalitetima. Što u Puli, takav je dojam, sve teže prodire u društvenu svakodnevicu. Obzirom da je navijački život specifične dinamike, logično je da će se sve negativne tendencije o kojima govorimo odraziti na njegovu stabilnost i motivacijski moment.

Važnost glasa, a ne broja

U trideset ljeta, od stare garde koja se okupljala na Verudi kod Rame, iznjedrila ime koje je preraslo u jasno asociranje na pulsko navijačko-nogometno, preko brojnih selidbi (svlačionice Staklara/Šijane, prostor ispod stare zapadne tribine, u Omladinskoj kod Pionirskog doma, u garaži kod Vuje…) do aktualnog dugogodišnjeg sjedišta Udruge u Rojcu i mlađih generacija, Demoni su dali svoje doprinose ne samo u navijanju. Ne samo u oživljavanju nogometne Pule, koja se prije 15 godina gotovo urušila jer se nije uspijevalo ujediniti snage za jačanje jednog gradskog nogometnog subjekta koji će ispuniti prvoligaške ambicije. Animirali su ondašnje aktere i s odmakom vremena, pokazalo se, taj subjekt je ispunio misiju prvoligaške gradske stabilnosti. Jednog dana će valjda i ispuniti misiju prvoligaškog napretka. Bilo njih 100, 500 ili 15, kako se znalo dogoditi u usponima i padovima grupe, glas KN Demoni odjekivao je u korist nogometne Pule. I kako dolikuje misiji navijačke subktulture, kada je društvo u velikim problemima, glas i djelo Demona čulo se i spoznalo među prvima. Organizirali su se kao i sve skupine navijača brže od sustava kad je trebalo doći do poplavljenih područja u Gunji i pomoći. Promptno su reagirali kad je potres pogodio Baniju i skupili šlepere pomoći te krenuli u razrušena područja na djelu pokazati tamošnjim nesretnim ljudima da nisu sami.

Kad je pandemija zarobila svijet, a pulska bolnica se selila iz Mornaričke u nove prostore u gradu, skupili su se i pomogli odjelima da se presele. Neovisno o ondašnjoj općoj blokadi i strahu uzrokovanog nepoznavanjem opasnog virusa, oni su nosili ormare, krevete, selili bolesnike. Pomagali su za grad i u ime svojih sugrađana. Humanitarne aktivnosti su dio svakodnevice KN Demoni.

Da, bilo je i ispada u tri desetljeća. U društvu nema kategorije koja je imuna na ispade, negdje su zvučnija i javno pojačane percepcije jer su u pitanju "neki navijači". I oni se nose s posljedicama svojih ispada. Ima onih koji u društvenom lancu čine razne ispade na štetu svih, ali često nemaju ni približnih odjeka. Valjda tako mora biti. No, Klub navijača / Udruga Demoni, zaslužuju da se znade i čuje druga strana medalje, odnosno za dobra djela koja čine. I pogotovo što svojim djelovanjem, već 30 godina, barem na simboličkoj razini dočaravaju, i time potiču atmosferu sportskog života i u prilično hladnom pulskom okruženju. Što je zbilja vraški teška misija, zato je i 30. rođendan Demona doseg za veliki respekt.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast