Doznali smo eto prve obrise nedavno odrađenog popisa stanovništva. I kako smo to već najavljivali i prije objava i početnih analiza, hrvatska je temeljna zbilja vrlo teška. Govorim naravno o činjenici da u zemlji, u odnosu na popis iz 2011. godine imamo 396.360 stanovnika manje. Nastavak je to trenda smanjivanja stanovništva, a u kontekstu kojeg je doista zastrašujuća činjenica da je u odnosu na 1991. godinu u Hrvatskoj preko 800 tisuća ljudi manje! Po ondašnjem popisu bilo nas je 4,78 milijuna, a prema najnovijem oko 3,8 milijuna, uz stav više autoriteta demografije kako je i ta brojka u "idealnim okvirima" jer su upisani brojni ljudi koji su otišli raditi u inozemstvo, a nisu odjavili Hrvatsku.

Eho iz 92'

Život uz radio prijemnik i emisiju "A sada sport i glazba" bio je nešto posebno za sve one koji vole nogomet. Još od vremena Jugoslavije i savezne lige ta je emisija bila kultna, samo što su se reporteri javljali iz ondašnjih velikih gradskih sredina i pripadajućih klubova. Od 1992. godine kada je startala HNL, još je potrajala uz sličan protokol i dinamiku, ali s logično manjim brojem reportera i sa svime manjim u kontekstu prijašnjih dimenzija u i oko nogometa.

Prvi pomak u novoj društvenoj zbilji, pogotovo za nas iz manjih gradova sada s prvoligašima, bio je taj što su izvještaji s utakmica bili u večernjem dnevniku. Naravno uz veliku požrtvovnost novinara s televizije, poglavito iz dopisništva gradova koji su bili opterećeni ratnim operacijama i posljedično kompliciranim linijama da priloge dostave u centralu. U svoj toj muci toga vremena, težini života i nogometu koji je bio "isforsiran" prioritetno kao simbolika otpornosti duha društva pod agresijom, ti su "novi-stari" prilozi bili nešto posebno. O tome koliko je bilo posebno za nas u Puli kad je sa starog gradskog stadiona emitiran i prvi direktan televizijski prijenos (Božo Sušec) suvišno je pričati.

Promjene pravca

To da nas je od toga vremena gotovo 20% manje te da zemlja s nešto više od 4,5 milijuna ljudi ide prema manjku od čak milijun ljudi, ukazuje da nam je društvo nešto opako zgriješilo. Jer istina je da se stari, manje se zasnivaju obitelji, rađa se manje djece, globalno se u svijetu život bitno mijenja. No, to ne može biti jedini okvir uzroka tako jakom osipanju stanovništva. U Hrvatskoj se očito društvo ne uspijeva izdignuti na razinu općeg interesa društva, nego je mnoštvo partikularnih interesa, više ili manje udruženih ovisno o potrebi, nametnulo neke svoje i sebi dobrodošle "logike".

Radi ilustracije kako nam neki segment u tom smislu brodi, uvijek možemo uzeti nogometnu problematiku. Zbilja je lako pronaći primjere koje očituju na sportskoj i pratećoj razini kako zapravo stvari funkcioniraju u društvu.

Uzmimo primjer maksimirski stadion. Nekada lijep i funkcionalan objekt, primjeren vremenu i potrebama urbane sredine, danas je otužna vizura svih nereda u ovoj državi. Ili jedan fragment koji na simboličkoj, ali i praktičnoj razini doprinosi mozaiku tereta koji mnoge potiče na odlazak iz zemlje.

Nogometni je stadion danas u svijetu stvar kulture življenja sredine. Nije samo sportski objekt, nego i stjecište za sve građane privučene mnogobrojnim sadržajima i opcijama zabave. Kao takav je i subjekt za stvaranje prihoda. Zagreb, kao glavni grad, danas nema niti jedan pristojan stadion. I pogotovo nema stadion na kojem se mogu igrati velike utakmice. Niti reprezentacije, niti Dinama, još manje nekog europskog finala. Zašto svi veliki gradovi svijeta imaju nove-novije stadione, simbole modernog vremena, različitih dimenzija, a Zagreb (i Hrvatska) ne mogu imati ni skromniji, a funkcionalniji moderni stadion? Problem nije novac. Pogotovo što je u Zagrebu već spiskan novac u 1990-tima za megalomanski projekt novog Maksimira, a rezultat je aktualno ruglo kojeg se naše društvo treba sramiti. Ne samo zato što tako izgleda, a još ga je dokrajčio potres, već i zbog toga što je simbolika sumnjivog poslovanja i rasipanja društvenog novca. S onime što je tamo ulupano (preko 100 milijuna ondašnjih maraka) moglo se izgraditi super stadion s dimenzijama primjerenijima zbilji sredine u kojoj će "živjeti". I tako se ta priča otegla do današnjih dana, kada se u Zagrebu može upumpati u projekt žičare stotinjak milijuna eura, ali se čeka valjda smak svijeta da bi se za upola manje izgradio funkcionalan stadion.

Naše malo misto

Ta je priča samo kao paradigma događanja u društvu. Svugdje slične priče, u kojima je, u kontekstu uvodno navedenih poraznih brojki o smanjivanju populacije, prilično jasna zajednička crta – neracionalno predimenzioniranje projekata i odmak od logičnih koliko realnih potreba. U tom smislu aktualizirao se još jedan slučaj iz nogometa, kao primjer nelogičnog društvenog pristupa priličnijeg zemlji u ekspanziji, s 10-tak milijuna ljudi, a ne osiromašenoj Hrvatskoj s problemom manjka ljudi.

U 2020. HNS je objavio natječaj za prodaju TV prava Prve HNL i drugih nogometnih natjecanja, a između više ponuda pristiglih u Hilton u Zagrebu, odabrana je ona iz švedsko-britanske biznis grupe Endorphine Magine Ltd. Uvjeti su svima nama koji ne znamo precizne detalje ugovora djelovali sjajni. Novi partner HNS-a se obvezao plaćati 10 milijuna eura prava idućih 7 te 11 milijuna eura još tri godine. Za klubove HNL-a, koji su do sada dijelili 10-tak milijuna kuna godišnje, to je zbilja fantastična brojka. Upravo je zato od početka djelovala nerealna, ali je samo Hajduk kao klub to istaknuo i nije glasao za. No, kad klubovi zapravo ne znaju osim te brojke što taj ugovor zapravo donosi, odnosno koja mu je realna i suštinska težina, razumljivo je da su bili za. Svim klubovima je to dobra gaža, ali pogotovo onima izvan velike četvorke, najavljena cifra od 700-800 tisuća eura po sezoni je pitanje egzistencije. I kako u Hrvatskoj nogomet nema snagu proizvoda kao u inozemstvu (pa se slabo prodaju dresovi, ulaznice i druge aktivnosti povezane s klubom), spomenuti prihod od tv prava je bio spas. Toliko snažnog zova da je većina klubova iste predvidjela u proračunu od ove godine, kada je ugovor s kupcem tv prava trebao krenuti. Sada je, nažalost, sve glasnija i konkretnija priča iz nogometnih izvora bliskih savezu, da ta inozemna tvrtka nije osigurala bankovne garancije. I da sve vodi ka prekidu odnosa sugerira i to da nisu obavljeni mnogi poslovi pripreme za veliku produkciju kakvu iziskuje prijenos HNL-a te da se već radi i na mogućem planu B. Obzirom da su novi vlasnici tv prava trebali krenuti od ljeta i nove sezone, teško je povjerovati da će taj plan B saživjeti na vrijeme, da bi se klubovima osigurali kakvi takvi prihodi.

No, sada se doznaje da je među onima koji su htjeli kupiti TV prava HNL-a i vlasnik Sport kluba, Nove Tv i N1, srpski biznismen Dragan Šolak. On je sada stekao globalni odjek jer je kupio engleskog premierligaša Southampton. Što jasno ukazuje na dimenziju biznisa. Sport klub je za TV prava HNL-a ponudio oko 6 milijuna eura, kažu nam izvori bliski vrhu HNS-a, što je bilo 40% manje od one koju su prihvatili u savezu. Razlika je, međutim, što je ova ponuda iz Sport kluba imala vrlo jasnu vjerodostojnost. Hoće li sada biti raspoloženi otkupiti prava ako definitivno otpadnu švedsko-britanski akteri, i hoće li biti voljni platiti istu cijenu u novoj situaciji kada nema bolje ponude?

Znat ćemo relativno brzo. No, ono što je bitno reći i temeljem ovakvih primjera društvenih nam zbilja u Hrvatskoj. Morat ćemo se resetirati i početi funkcionirati temeljem logika, realnosti i primjerenih dimenzija društva. Možemo imati veliko mišljenje o sebi, tepati si u svakom smislu i paradirati svjetskim eterom, ali naša stvarnost više ne podnosi tu lakomislenost. Brojka stanovništva i sve usputne posljedice jasno nam ukazuju da se moramo suočiti sa onime što jesmo i koliko možemo. Samo tako ćemo jednom moći bolje.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast