Bio je srpanj 1993. godine. Na pomoćnom iza zapadne tribine gradskog stadiona bio je trening i početak priprema Istre. Dosta novih igrača, a jedan mi je bio odmah ono, top. Hrvoje Meštrović. Došao je iz Zagreba, poseban tip, dobričina, snažan, ljevak, prodoran i pošten u igri. Osobno jedan od najdražih mi igrača otkako se prva liga igra u Puli. Pisao sam već o njemu, da nije imao problema s vidom, ali i manjkom ambicioznosti, taj je momak mogao napraviti veliku karijeru. Do 1997. godine odigrao je 74 prvenstvene i 7 kup utakmica za Istru, uz 19 pogodaka. Otišao je iznenada u ljeto te godine i od onda mu se jednostavno zameo trag. U Prvoj ligi odigrao je od 1992. ukupno 100 utakmica.

Bljeskovi prošlih vremena

U srpnju 2013. godine, Igor Pamić kao trener Istre 1961 organizirao je utakmicu na Drosini, na kojoj se provjeravalo veći broj igrača na probi. Sjedio je Pamić na tribini i motrio, da bi na kraju u prolazu dobacio, vidio sam dva vrlo zanimljiva igrača. Jedan mi u početku nije djelovao baš dojmljiv. Bio je to Petar Franjić, tada 22-godišnjak iz Dinama, koji je čudno trčao. No, Pamić je u njemu vidio potencijal, i kasnije mu je teren dao za pravo. Oko drugog, koji je u stvari bio prvi pick, nismo bili iznenađeni. Tip je izgledao malo nespretan na prvi pogled, a posebno je djelovao zapuhan nakon sprinta, ali vidjelo se da ima moć. Igor Pamić bio je oduševljen njime. Podsjećao je taj momak stasom, a kasnije sam shvatio i gardom, na Hrvoja Meštrovića. Dvadeset godina kasnije opet jedan igrač koji buši obrane, ruši suparnike, igrač s kojim sve izgleda lakše i jednostavnije pa onda i klub kao Istra djeluje goropadnije, protiv svakog suparnika.

U srijedu mi se "taj" momak javio iz daleke Kine. Stalno su karantene tamo pa, kaže on, javlja se pitajući kako je, što ima novo i tako… Dejan Radonjić! Osam godina nakon one probe djeluje mi sasvim drugi čovjek. Tada je imao 23, i bio je pomalo usijana glava, iako jasnog okvira dobrog dečka koji brže izgovori nego što promisli. I koji nije bio baš potpuno "unutra" s nogometom. Radonjiću se poklopilo da ga je u nogometni život vratio Pamić. Jer i Paminjo je nekad bio kao igrač sličnog pristupa, dok se nije uzdignuo na visoke razine. Zato je i znao kako se postaviti prema Radonji, i postupno, uz puno tolerancije i strpljenja, usmjeriti ga da iskoristi bogomdane mu potencijale. Odnosno, da u nogometu zaradi toliko da će imati lakšu egzistenciju. Vidjelo se da ima to u sebi, samo je trebalo prevladati kompleksnost njegova duha, opterećenog nesretnim epilogom golovima začete karijere u U19 momčadi slavnog Bayerna. Tamošnji su ga skauti prepoznali u mladoj momčadi Ulma i doveli u Munchen. Sve je izgledalo sjajno i obećavajuće, ali ga je teža ozljeda zaustavila i potom nije imao snage da prevlada teški put vraćanja prijašnjim razinama. Htio je studirati, ali život ga je, razočaranog, odveo u Ozalj. Radio je u tvornici oružja i zaigrao u tamošnjem Zrinskom pola godine, i onda je došao u Pulu.

Sve se može, na bolje  

Danas je s 31 godinom ponosni capo familia. Sa suprugom dijeli najveću radost odgajanja dviju kćeri. Upravo u srijedu bio je prvi rođendan mlađoj, Eleni. Ostvario je zapaženu karijeru, i uz kratku dionicu u Dinamu, bio je u Izraelu, pa tri godine u Lokomotivi, da bi se otisnuo u rusku Samaru, a potom u Kinu. Tamo je član Qingdaoa, fenjeraša Premijer lige, gdje je ponajbolji igrač. O svemu mi Radonjić priča tipičnom mu otvorenošću, jednostavnošću, bez ušminkavanja stvarnosti. Uvijek je takav bio, kazao bi što mu je na umu, pa kome krivo, a kome drago. Vjerojatno bi danas, u medijskom istupanju, bio sigurno mudriji. Zaključujem to iz njegovih stavova o životu kojeg živi u Kini. Priča kako je upravo bio mjesec dana kući, jer je u Kini često prekidano prvenstvo. Svaki put kad se vrati mora u karantenu i onda mu je teško popuniti dane. Obitelj je ostala u Hrvatskoj jer je komplicirano zbog svih tih mjera dobiti vizu za djecu. I teško mu je naravno, jer je samo u ovoj godini 8 mjeseci bio odvojen. Kad je bio sam, mogao je što je htio, ali sada ima obveze i odgovornosti roditelja. Zato kaže da šuti, radi i misli kako će obitelji omogućiti pristojno življenje. A da muke koje je imao u Puli, kada su kasnile plaće, nisu samo ovdašnji (bivši) đir, shvatio je u Kini. I tamo mu je kasnila plaća 5 mjeseci, ali su onda u klubu sve podmirili. Kaže da su se stvari promijenile, nema više ni u Kini velikih transfera kao prije. Kriza je svugdje. Nogometno su bitno drugačijih navika nego u Europi, ali kaže da je vidio da Kinezi imaju puno potencijala koje bi se moglo razviti u vrhunske igrače.

Stekao sam dojam da mu se nakon ugovora ide negdje u Europu. Naravno, kad bi dobio veliku ponudu moglo bi ga se zadržati u Kini, ali mu je vrlo teško biti odvojen od obitelji. No, kao i obično, zaključuje da će biti kako će biti, te da se do trenutka kada se bude morao odlučivati, neće uzrujavati.

Dejan Radonjić je i dobar pokazatelj kako se ne treba nikad predavati i da upornost na kraju može vratiti snove na putove ostvarivanja. Njega sam se sjetio baš ovih dana kada je za Hrvatsku debitirao Josip Stanišić, igrač sličnih karijernih početaka. U Munchenu je stasao u omladinskim kategorijama, ali je sa 17 godina imao teži prijelom skočnog zgloba. Potom se vratio i imao još jednu ozbiljniju ozljedu, ali se nije predavao i poklopilo mu se da Bayernu trebaju mlađe alternative za obranu i potpisao je dvogodišnji ugovor. Igra za bavarskog diva i sada je debitirao u reprezentaciji. Radonjić je imao otvoreni put za slični karijerni uzlet, ali je nakon ozljede bio marginaliziran i jednostavno mu se u Bayernu nisu poklopile zvijezde. Ipak, uza sve nedaće, pauze i razočaranja, naposljetku se kroz Istru 1961 vratio u nogometni život i izgradio dobru međunarodnu karijeru.

Puli želi iskorak

Sjećanja na Pulu su trajna, iako praktično od odlaska nije bio tu. Slično je kaže i s Njemačkom, gdje je rođen, i 6 godina nije svraćao zbog profesionalnih obveza. Naposljetku je ljetos iskoristio jednu od pauzi u Kini, te posjetio s obitelji sestru. Na "Drosini" nema baš ljudi iz njegova vremena. Uvijek će istaknuti "tetu Silvanu", kao što liniju održava sa Slavkom Blagojevićem. On mu i govori kako je danas u Istri sve puno bolje nego u njegovo vrijeme. Vjeruje kako će se ove sezone mirnije rasplesti prvenstvo za "zeleno-žute", ali da bi doista volio da se jednom dogodi iskorak Istre 1961. I dodao, sa smajlićima, makar onog dana kada je ja budem preuzeo. Radonjić trener? To bi bila priča.

Naravno da se sjećanja na one dane često vraćaju. S Istrom je bio prve sezone 6. u ligi 10, potom deveti. Pored svih njegovih golova i dojmljivih mu partija, osobno mi ostaje u posebnom sjećanju ogled polufinala Kupa s Rijekom na Kantridi. Bila je to posebna atmosfera uoči utakmice, gotovo 6 tisuća ljudi podno stijena i početka utakmice baš dojmljive Istre 1961. I kad je Brazilac Jo, koji je bio paklen igrač kad je bio raspoložen i fokusiran, složio akciju s Radonjićem za njegov pogodak, bila je to osma minuta, Istra je djelovala baš na velikoj razini. Kasnije će Andrej Kramarić postići dva pogotka (58', 61') i preokrenuti rezultat. U uzvratu, pred 7.500 ljudi na Drosini, Istra je jurila gol za finale, ali je iskusnija i kvalitetnija Rijeka golom Krstanovića u 86. minuti pobijedila 1:0. Ta Rijeka će osvojiti Kup u finalu s Dinamom i bit će to prvi trofej kojeg su osvojili s Matjažom Kekom.

Dejan Radonjić. Kao nekad Hrvoje Meštrović. Pravi igrači i posebni tipovi. Bilo ih je gušt gledati u dresu pulskih prvoligaša.  

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast