Uključio sam tv kad je utakmica već bila oko 25. minute. Igrali su Gorica i Hrvatski dragovoljac, petak 10. rujna. Nešto mi je ono bilo čudno dok gledam prvih 10-15 minuta, ali nisam mogao odmah uočiti što. Sve dok nije došla u kadar. Ovo je prva utakmica u povijesti Prve HNL da sudi žena! To što nisam odmah uočio njeno prisustvom zapravo je bio najbolji pokazatelj kako je dijelila pravdu. Kad suci budu na margini, igra je tečna i fokusirate se na šanse, dribling, i to znači da je suđenje kvalitetno. Ivana Martinčić. Iz obitelji gdje je otac bio drugoligaški sudac, 36. godišnja Koprivničanka tog je petka Hrvatsku, onu sudačku, nogometnum ali i društvenu, lansirala kao značajnu vijest u Europu i svijet. I nije to pretjerivanje, jer možda ne znate. Od 55 članica UEFA, samo su Francuska, Wales, Češka i Ukrajina dale sutkinjama suditi prvoligaški muški nogomet. Hrvatska (tek) kao peta europska zemlja, time pokazuje veliki kulturološki iskorak. U naletima primitivizma koji se razabiru po meridijanima i paralelama Lijepe naše i njenog okruženja, simbolično je ovo slika Ljepše naše društvene zbilje.

Što će kolege reći

Doktor Damir Matovinović, poznati (umirovljeni) ortoped iz Lovrana, jedini je sudac iz Hrvatske koji je sudio na Mundijalu. Bilo je to u Španjolskoj, 1982. Iduće godine biti će 40 ljeta da u međuvremenu osamostaljena Hrvatska, koja je stvorila reprezentaciju sposobnu da bude treća i druga na svijetu, igrače vedete najvećih klubova, a jedan od njih i službeno najbolji igrač svijeta, nije uspjela osposobiti jednog suca za te razine. Uspjela je kudikamo manja nogometna Slovenija, uspjela je i natjecateljski manje uspješna Srbija. Hrvatska ne zna, ne može ili? Uvjerenje temeljem 30 godina HNL-a upućuje da limit naših sudaca nije (tek) pitanje kvalitete, nego i (ponajviše) očajnih odnosa i vođenja unutar sudačke organizacije i HNS-a. Suđenje je opterećeno mnoštvom afera u proteklim desetljećima i eho tih dramatika glasno odjekuje u UEFA-i i FIFA-i.

No, ovo je priča o ženama u sportu, da, i nogometu, gdje je njima barem do sada, bilo jako teško izboriti se za iskorake u tretmanu po institucijama i pogotovo medijima. Samo radi ilustracije, po nedavno provedenom istraživanju sportske vijesti i teme u našim medijima u 94% odnose se na muške, a tek 6% na žene!

Hoće li Ivana Martinčić biti ona osoba koja će, prije svega, razbiti predrasude prema hrvatskom nogometnom suđenju (dakle i muškom) prema vani? Prvo treba podsjetiti da je Sanja Rođak-Karšić, 38-godišnjakinja iz Podravskih Sesveta, bila prva ali pomoćna sutkinja HNL-a 2015. godine. Ona je napredovala u tom statusu i u međunarodnoj konkurenciji, pa je sudila i žensko finale Lige prvaka, Olimpijskih igara te niz drugih velikih utakmica. Kao pomoćna sutkinja potvrdila se maksimalno.

Ivana Martinčić je već 7 godina sutkinja sa znakom FIFA-e, a od 2019. godine je u elitnoj skupini UEFA sutkinja! Što znači da je kao glavna sutkinja i kandidat da sudi na Svjetskom prvenstvu žena 2023. godine u Australiji i Novom Zelandu. Činjenica da su je nakon utakmice u Velikoj Gorici osobno nazvali čelni ljudi sudačke organizacije FIFA i UEFA (Talijan Rosetti, čija je majka iz Vodnjana) i čestitali na odličnom nastupu, više nego dovoljno ukazuje koliko je to važan događaj, kako za nju tako i za te institucije, te koliko nade polažu u njeno suđenje. FIFA i UEFA ulažu velika sredstva da se ženski nogomet maksimalno diže u kvaliteti, standardu i interesu prema razinama koje imaju muški kolege.

Taj je proces, koliko primjećujem u posljednjih par godina, ojačan i u HNS-u. Sredstvima iz FIFA fonda, 3,5 milijuna kuna ove će se sezone pomoći razvoju klubova i natjecanja žena, od mlađih kategorija do seniorki.

Ukoliko Ivana Martinčić nastupi na SP-u biti će to izvanredno i kao poruka muškim kolegama. Problem jest u domaćem sustavu (ne)napredovanja, ali sucima je nerijetko to i izgovor, kako bi opravdali podložnost pritiscima, lošu formu ili jednostavno manjak kvalitete.

Tončijeve cure

Prošlo je 36 godina do povijesnog iskoraka sutkinje iz Koprivnice u odnosu na iskorak žena u pulskom nogometu. I kad iz ovog kuta, sagledavajući stvari oko tereta predrasuda koje prate žene u hrvatskom sportu uopće, neravnopravnost statusa po svim relevantnim pitanjima (uvjeti, plaćanja, standard rada…), podzastupljenost u upravljanju institucija, trenerskom poslu i sportskom novinarstvu, još više vrednujem i inače veliko nogometno djelo kojeg je u teškim godinama nakon drugog svjetskog rata, pa sve do kraja života gradio Ante Blašković-Rike. U 1970/80-tim, kada sam ga osobno doživljavao u radu, bio je za nas u nogometu Šjor Tonči. Rođen u Splitu 1914., bivši nogometaš, atletičar te sudionik NOB-a, od 1947. godine preselio je u Pulu zbog posla. Nogomet je obožavao. Bio je jedan od pokretača tog sporta u Puli, suosnivač Uljanika, Pule, Tehnomonta, Banjola. Bio je i osnivač prve škole nogometa na poluotoku, u sklopu NK Tehnomonta. Stvorio je mnoštvo igrača koji su kasnije igrali za Istru, i u drugoj ligi, i dalje. Rike Blašković bio je vulkanske energije, predan poslu koji radi, a kad je nogomet u pitanju, nije mogao stati. Niti u osmom desetljeću bogatog mu života, kada je svoj gotovo mladenački entuzijazam i potrebu stvaranja stavio na raspolaganje djevojkama koje su bile željne igranja nogometa! Ništa njemu nije bilo teško kada je pokrenuo ŽNK Istru, u vremenima kada se ni muški nogomet u Puli nije mogao ozbiljnije statusno etablirati, a kamoli ženski. I sjećam se kako se znao zakačiti s nogometašima i trenerima koji bi na "karboninu" ulazili dok je on još odrađivao termin treninga s curama. Jednom prilikom sam mu kao jedan od onih koji je došao na trening (Uljanik) onako tiho sugerirao da im je termin prošao već više od dvadesetak minuta. On se okrene i samo kaže "muči, sinko, mora' sam tako da me sutra puste deset minuti duže trenirati". Bilo mi je to tako cool jer Blašković je zbilja davao sve od sebe da te cure nauči nogometnoj vještini, u okruženju gdje je to bilo podcjenjivano do maksimuma. No, znate kako ide, oni koji stvaraju novo i pokreću svijet naprijed, nikad nisu praćeni razumijevanjem i podrškom. Pogotovo na lokalnoj i mikro razini. Naprotiv, jal i predrasude nameću atmosferu onog "ništa od toga".

Novi svijet

Povijest nam ukazuje da je položaj žena u počecima modernijeg sporta bio iznimno težak. Citiram. Utemeljitelj Olimpijskih igara, francuski barun Pierre de Coubertin, ovako je dočekao pitanje o ženama na OI. "Nepraktičnost, nezanimljivo, nespretno i, ne oklijevam dodati, neprimjereno. Uloga žene na Igrama sastoji se prije svega u krunjenju pobjednika."

No, uvijek se nađe netko prvi koji pokreće promjene. Na bolje. U ovom slučaju bila je to Francuskinja Alice Miliat, koja se borila za jednakost žena u sportu. Bila je fajter i kad su im muški upravljači odbijali svaku institucionalnu i inicijativu sudjelovanja, ona je pokretala ženska natjecanja, žensku olimpijadu, osnivanje saveza. Njena upornost je doprinijela da se žene prvi puta natječu na Olimpijskim igrama, 1928. godine. Sto godina od njenog prkosnog organiziranja ženske olimpijade, svijet je gotovo poravnao broj ženskih i muških natjecatelja.

Hrvatska po pitanju odnosa prema ženama (i) u sportu mora učiniti još jako puno. To što je u bastionu muškosti sporta, u nogometu (ili koji se tako doživljava) dočekano da sutkinja dijeli pravdu nogometašima, veliki je iskorak za ovo društvo. Upravo zato jer je nogomet u pitanju, a gdje se pokazalo da žena može (a i ne mora ako sudi slabo, naravno) biti kvalitetne sudačke prezentacije. Veliko je to osvježenje. I mislim da je vjesnik neke nove ere i u društvenom smislu, jer nogomet oduvijek reflektira među prvima unutrašnja kretanja društva. Martinčić i Rođak Karšić su poticaj svim curama koje vole nogomet i žele napredovati i u međunarodnim okvirima. Kao što bi bilo dobro da žene više sudjeluju u upravljanju sportom i doprinesu svojom odlučnošću i izvrsnošću bistrijem mu razvoju. Međunarodni olimpijskim odbor upućuje na barem 20% te zastupljenosti.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast