"Spomenik velikanima je u svijetu čin kulture poštovanja njima, ali i onima koji su živjeli te vrijednosti. Puli je 13 godina trebalo da se upristoji po tom pitanju. Fažana je to brže i jednostavnije učinila, što je također i prirodno jer je spomenik u blizini njegova doma i područja na kojem je puno vremena boravio, trčao i trenirao. Nije toliko presudno je li Pula druga, treća, ali je svakako važno način na koji će učiniti taj simbolički gledano završi čin dužnog povijesnog poštovanja jednom sugrađaninu koji je postigao planetarne uspjehe, a koji su simbolički masovno slavljeni u dužnoj grandioznosti prvog najvećeg spomenika drevne Pule, Areni. Dočeci. Kad je u pitanju slava svakodnevice, i poštovanje osobi koja više nije šampion, nego "običan stanovnik koji radi tu pored nas i sa nama" onda su Korzo i kafić bili put i mjesto štovanja.

Raduje me zbog memorije Mate Parlova, i zbog njegove familije kojoj istinski i najviše nedostaje, da je Grad napokon priveo kraju tu nelogičnu, i nama običnim promatračima zbivanja ne baš razumljivu, kalvariju ideje o spomeniku takvom velikanu. Svijet je nekad bio drugačiji, i naš Korzo je bio "onih" godina posve drugačiji. No, svijet ide dalje, druga su vremena i ohoho drugačije generacijske navike. Mate Parlov nadilazi, barem po mojem laičkom sudu, znanost o estetici i umjetničkoj ultimativnosti njegova kipa da bi mogao natrag među ljude. U simboličkom smislu. Možda griješim(o), ali svima nama kojima je Parlov bio to što je bio, posebno poseban, bio je zato što je bio sportaš par exellance. I svi ga najaviše pamte po sportskom meču, kanotjeri i rukavicama, tenisicama i trenirkama, u meč pozi, slavlju ili gardu. Oni, mi, koji smo imali privilegiju biti mu bliže kao poznanici, prijatelji, suradnici, znali smo ga i izvan tog sportskog uniformiranja. No, kip je simbolika u čast Mati sportašu. Najvećem….Priča u GI odaje da će Mate biti prezentiran nama i svijetu (a to je posebno važno jer turistima treba dati do znanja tko je tu živio) u odijelu. I puno je reakcija na to. Ljudima teško ide shvatiti kako se o ukusima i kreacijama ne raspravlja. Jednostavno vam se nešto sviđa ili ne, svatko to gleda na svoj način. Nisam a priori protiv Mate u odijelu jer, kažem, umjetnici jesu umjetnici jer nešto vide i poručuju što mi drugi ne vidimo. Sve dok to na nekom djelu ne vidimo. Možda će Mate u takvom izdanju izgledati svima super, možda neće. Vidjet ćemo. Nadamo se. Jer trenutak takvog poštovanja, što je za Pulu često kao neka teška znanost porođaja ideje, ipak zaslužuje da se ne bavimo estetikom i nadjačavanjima što paše, ili ne, onima koji to određuju. Treba uživati u tom trenutku. No, ne bih volio da taj izričit stav da ne smije biti u sportskoj pozi prerasta u simboliku pojašnjenja zašto sve u ovom Gradu i okruženju vezano za sport uvijek bude u kategoriji drugog građanskog reda. Jer ako takva veličina sporta nije dovoljna da grad bude prepoznat po sportskoj vokaciji, onda je više nego jasno zašto društvo sportu pridaje tretman nužnog, a ne potrebnog."

Naša memorija, vaše vizije

Malo manje od 100 dana kasnije samo sam si potvrdio dojam iz ovog posljednjeg pasusa. Mate Parlov dobio je kip na Korzu oko kojeg je čak i puno manje različitih mišljenja nego što sam očekivao. Naime, gotovo svi imaju negativan dojam o tom kipu. Osobno nemam ništa protiv niti za umjetničko djelo kiparice Marije Ujević-Galetović. Nisam kompetentan o tome razglabati, a uvjerenja sam da to za ovu priču o memoriji našeg velikana nije sada (više) niti bitno. Ljudi su masovno razočarani, poprilično ogorčeni, ali su konzervatori, kolege umjetnici i povjerenstvo vrlo zadovoljni. I tu dolazimo, po mojem skromnom sudu, do ključnog problema ove priče.

Matu Parlova sam poznavao od svoje 10. godine. I preko trideset godina bili smo si baš jako dobri. Smatram to jednim od svojih najvećih dosega, da mi je otvorio svoj svijet i prihvatio te tretirao kao prijatelja. Mislim da je toliko dugo druženje i suradnja s Matom dovoljna da bih zaključio kakva je osoba bio. No, kako sam i ja samo jedan od milijuna obožavatelja njegova sportskog dosega, onda stvari mogu gledati i kroz taj okvir. Eto, u svim okvirima koje Parlova promatram, kao i još onih koji su imali slične odnose s njim, ne mogu ga prepoznati u kipu s Korza. Čak i kad slušam vizije koje imaju umjetnici i ljudi iz struke o tom djelu, nemam "a" za reći. Možda je to remek djelo, ne znam, ali očekivao sam kip Mate Parlova, koji će biti prepoznatljiv po Mati Parlovu. Ako ga mi koji ga znamo jako dobro ne možemo doživjeti kroz taj spomenik, kako će ga generacije za 20-30 godina, kojima će biti daleka povijest? Kako će stranci, turisti, osjetiti neku posebnost osobe i njegova djela da je zaslužio mjesto u centru svoga grada?

I moram reći da stvarno iritira kada nas hoće uvjeravati da je ovo djelo simbolika "intelektualca, čovjeka koji je čitao i recitirao poeziju, a i sam je pisao pjesme".

Mate Parlov je za sve nas koji nismo njegova familija, šampion. Obitelji je bio sve. Za sve milijune ljudi koji su navijali za njega i obožavali ga, dočekivali ga i bodrili, nadali se zajedničkoj fotografiji i autogramu, bio je "samo"“ to, prvak svijeta, najbolji u svemiru boksa, jedan jedini. Po sportskom dostignuću! U ovom gradu, regiji, državi, imamo mnoštvo intelektualaca, ljudi koji strašno puno čitaju razne književne izraze, recitiraju poeziju i pišu je, ali nemaju zato kip. Niti na periferiji, a kamoli u centru grada. Mate Parlov je svoje počasno mjesto u srcu grada, u srcu povijesti Pule, u srcu svih stanovnika i šireg okruženja obožavatelja, stekao zato što je fantastično dobro boksao. I zato što je bio top sportaš. Dovoljno uporan, discipliniran, sto posto posvećen radu, spreman na svekolike žrtve da bi nakon slapova prolivenog znoja, milijuna tona podignutih tereta i pretrčanih kilometara, ojačao svoje mišiće, kondiciju i onda tako mogao nametnuti svoju tehničku genijalnost. U fizičkom smislu Mate je u karijeri bio zvijer, i uz inteligenciju koja ga je krasila, postao je jedan od najboljih svjetskih boksača. U cijeloj njenoj povijesti.

Nije uopće točno, kako se površno navodi, da ga nakon karijere nije zanimala priča o boksu, sportu. Mate je o tome i te kako znao pričati, ali to nije činio sa svakim, i pogotovo ne za medije. Gdje bi stigao. More naših razgovora, nekad i do zore, ticali su se sporta, života, ljudskih odnosa. Kao što je točno da je imao svoje trenutke kad je u pitanju i pjesma, i poezija. Trenutke.

Budimo si iskreni

Činjenica da je Pula 13 godina (do)čekala da oda dužnu počast svom slavnom sugrađaninu, dobrim je djelom uvjetovana upravo ovim prijeporom. Umjetničkim. Oni koji utječu kakvi kipovi i spomenici mogu biti postavljeni u gradu grozili su se ideje da bi Parlov mogao u centru biti u sportskom ruhu. I tko zna što bi bilo da Fažana nedavno nije postavila spomenik Parlovu i pokazala više sluha za svoje velikane. Da li bi uopće sazrela situacija da Pula prijeđe preko konzervativnih pristupa te podigne spomenik tako važnoj osobi iz kolektivne memorije i povijesti grada. Spomenik ne samo zbog Mate i njegovih dosega, nego i zbog sebe kao grada, urbane sredine u kojoj se njeguje kultura štovanja istinskih velikana. Makar bili iz sporta. Eh, da, iz sporta, jer generalno to i jest problem Pule. Mentalitet ljudi u ovom gradu, oni koji su javno i iza kulisa utjecajni, a kojima sport jednostavno nije predmet interesa. Kao što sam naveo, ako Mate Parlov nije dovoljno moćan medij da bi prevladala sporta priča i onda kada je ona jedina meritorna, kao u ovom slučaju, onda je jasno kakvu sudbinu može imati "ostali normalan" sport i njegovi akteri.

Kip i takva vrsta izričaja memorije, mislio sam si oduvijek kada ih obilazim po svijetu, trebaju asocirati na onog koji ga je zaslužio i njegov značaj. I u budućnosti tako održati sjećanje na lik i djelo te svjedočiti budućim generacijama i epohama čime smo se ponosili u svojoj eri. Pula ima kip na Korzu za sjećanje na Matu Parlova, onako kako su to htjeli umjetnički krugovi. Kao da je rađen za njih, a ne za sve nas. Kako god bilo, mi ćemo našeg šampiona uvijek pamtiti po boksačkoj vještini i povijesnim dosezima koje je ostvario. Kao i do sada.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo