Pokojni sportski novinar Mladen Delić na nogometnoj utakmici Jugoslavije i Bugarske, mislim kvalifikacijskoj, za neko europsko ili svjetsko natjecanje, u eter ondašnje televizije, u zimu 1983. godine, izrekao je legendarnu rečenicu: “Ljudi moji, je li to moguće.” U samo nekoliko sekundi, dok je Vujović s lijeve strane nabacivao Radanoviću koji je glavom matirao suparničkog golmana, Delić se od mrzovoljnog i plačljivog reportera, već pomirenog s ispadanjem omiljene reprezentacije, pretvorio u goropadnu televizijsku zvijer koja je ustreptala glasa proslavljala dramatičnu, veličanstvenu pobjedu.

Za one koji ne znaju ili se pradavnog događaja slabo sjećaju, odigravala se zadnja od najzadnjih minuta, sekunde su otkucavale, poljudski stadion užario se od nemoći jugoslavenskih nogometaša da uguraju Bugarima još jedan, nužno potreban gol, vrag je odnio šalu, Tita više nije bilo, srpski nacionalizam se potajno zahuktavao i poprimao oblike naknadne agresije, a bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda, povezanih nitima sporta kao jedine društvene aktivnosti u kojoj se zajednički i kvalitetno surađivalo, tonulo je u poraz.

I onda se, kako to rijetko biva, možda jednom u životu velikih sportaša, kreirala neočekivana pobjednička akcija. Dalmacija je proključala! I Jugoslavija! Mahalo se trobojnicom s crvenom zvijezdom u sredini! Najveća ostavština tog događaja, trenutak koji je nadživio raspad te države te istodobno obilježio cjelokupnu karijeru vrsnog reportera Mladena Delića, njegova je rečenica - ljudi moji, je li to moguće - koju je izrekao, dakle, nakon Radanovićevog pogotka.

Prošlo je otad ravno 38 godina, odavno više nema Juge, nema ni Delića, no ostalo je “ljudi moji, je li to moguće”. Tom se rečenicom u dnevnom, uobičajenom životu, pokrivaju razne, ozbiljne situacije, sve do teških sprdnji i dobronamjernih zajebancija. E pa, ljudi moji, parafraziramo li Delića, možemo se zapitati je li moguće da neke mlade pulske mamice, lijene, besposlene, ali očito solidno situirane, usred korone puštaju svoju dječicu u vrtićima, a one se, ispijajući kavice i hodočasteći dućane, usporeno i bezbrižno prošetavaju gradom, ili se pak udobno zavaljene na svoje kućne trosjede gnijezde od nerada, dok istodobno, valja to ponoviti, njihova dječica, kao najrizičnija skupina za prijenos koronavirusa, borave u vrtićima u kojima im, u aktualnim okolnostima, nije mjesto.

Dječica bi, ako su im mamice kod kuće zbog bilo kojih razloga, preventivno trebala ostati s njima, dalje od virusa i zaraze koji sve više donose smrt. Nažalost, dio roditelja, u manjem broju, ali opet dovoljnom da se koronavirus proširi preko svake mjere, zbog vlastite komocije te osam sati mira i oslobađanja od dječjeg urlanja riskira pogoršanje opće zdravstvene situacije. Dijelu roditelja, ponašanja lišenog bilo kakvog oblika odgovornosti, zdravog razuma i savjesti, važnija od bilo čega je kupovina slobodnog vremena do kojeg dolaze puštanjem svojih mališana u vrtićima, na plodnom tlu za razmnožavanje koronavirusa. I onda se čovjek pita, a Mladen Delić na nebu iščuđava: „Ljudi moji, je li to moguće?“. Moguće je, moguće.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo