Hrvati se u nastupajućoj ekonomskoj krizi odriču i vlastite svetinje - mekanog WC papira. To se nije dogodio ni na početku pandemije Covida-19 kad su toalet papir i kvasac bili trgovački hit. Naravno, nije to sve na čemu se štedi, ali mediji i sami trgovci sve su ispunjeniji pričama i statistikama o tome kako se mijenjaju potrošačke navike kupaca u svim segmentima trgovine. Prema zemljama visokog standarda, Hrvatska doista pada s konja na magarca – što vrijedi barem za one koji su zarađivali iznad prosjeka – ali istraživanja provedena u bogatim društvima pokazuje da tamošnja kućanstva neće uštedjeti prelaskom s troslojnog na dvoslojni toaletni papir, kupnjom robnih marki hrane umjesto onih na koje su navikli i smanjenjem grijanja na plin za pola stupnja Celzija.

U SAD-u se, prema anketi CNBC-ja, štedi na hrani koju nam dostavljaju doma (mi je uglavnom poznajemo iz filmova), na smanjenju vožnje automobilom, na objedima i večerama u restoranima te na otkazivanju raznih pretplata. Znači, manje Netflixa ili Spotifiyja, novine da se i ne spominju. Amerikanci su izdatke na restorane smanjili za pedeset posto, dok ih čak četrdeset posto prestaje razmišljati o odlasku na ljetovanje ove godine.

Podaci za Europu pokazuju da se, uz sve manje opuštanja uz ugostiteljske usluge, počelo štedjeti na kulturi i rekreaciji, što znači na kinima, kazalištima, kupnji knjiga i odlasku u teretane. Zanimljiv je i podatak da Englezi kupuju tridesetak posto više brašna nego godinama prije jer se kuha kod kuće.

Iz europske, a izgleda i hrvatske prakse, najviše profitiraju diskontni lanci. U nekim zemljama zauzimaju više od pedeset posto tržišta, premda neki od njih prodaju samo svoje robne marke. U Hrvatskoj su aktivna tri velika diskontera – i redovi pred njihovim blagajnama sve su veći. To i nije neobično – u vremenima kada pakiranje toaletnog papira poskupljuje 30-40 posto i prestiže cijenu kilograma svinjskog ili pilećeg mesa – i hrvatski kupci pokušavaju smanjiti troškove da bi im standard ostao naoko isti. Pa što ima veze jel' papir mekši ili tvrđi, glavno da se ima što pojesti.

U staroj ruskoj literaturi, napisanoj barem stoljeće i pol prije divljačke invazije Vladimira Putina na Ukrajinu, pronađe se i poslovica „kopjejka rublju čuva“. Što bi se reklo, „lipa kunu štedi“, a uskoro možda i „eurocent euro čuva“. To je vječni recept za krpanje šupljih džepova i za život u svakidašnjici gdje se prate akcijske prodaje po trgovačkim lancima, iščitavaju reklamni leci kao Sveto pismo i uspoređuju cijene deterdženta.

Stoga još jednom valja naglasiti – ako su domaći potrošači počeli štedjeti na toaletnom papiru – vrag je odnio šalu i Državni zavod za statistiku na kojeg se pozivaju političari. Kad izgube izbore, naučit će kako se krpaju rupe na praznim džepovima. Osim ako s funkcija ne odu - puni kao brod.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima