Željeli li to Andrej Plenković i Zoran Milanović ili ne, nakon 20. studenoga politika postaje najvažnija sporedna stvar na svijetu. U prvi plan dolazi nogomet, odnosno Svjetsko prvenstvo u Kataru koje će se rastegnuti sve do 18. prosinca. Prije završetka nogometnog prvenstva Hrvatski sabor završit će svoje jesenje zasjedanje i otići na raspust, politika će se umrtviti dok će građani po čarapama tražiti imaju li za božićne poklone i proučavati cijene u eurima. Hrvatska nogometna vrsta igra svoju prvu utakmicu već prvog dana prvenstva, a kad igra posljednju ne znamo. Nadajmo se posljednjeg, kao prije četiri godine.

Možda je to razlog što je Vlada baš ovih dana, dok opozicija drži beskrajne monologe o INA-i, a HDZ o agentima s Istoka i moskovskim spavačima koji ne žive samo u špijunskim romanima nego i političarskim glavama, ubacila u javnost temu o potrebi izgradnje nacionalnog nogometnog stadiona. Jer, nema boljeg tajminga od pričanja o tome da Zagreb treba dobiti novi stadion gdje bi igrala i reprezentacija te najveći gradski klub, Dinamo, od početka Svjetskog prvenstva. Ako na prvenstvu loše prođemo, rasprava će biti nezanimljiva i izgledat će kao bacanje novaca, no ako golovi krenu, najšira publika sjetit će se starog obećanja o nacionalnom stadionu kao Olimpu hrvatskog sporta.

Naravno, od nogometnog prvenstva u Rusiji 2018. godine gdje je Hrvatska osvojila srebro do danas stadion se mogao izgraditi. Već smo vidjeli i čuli mnoge prijedloge na tu temu, od toga da ne treba biti u Maksimiru, čak ni u Zagrebu, pa do arhitektonskih skica kako bi mogao izgledati. Od tih planova nije bilo ništa, a jedan od većih razloga za to je zagrebački potres koji je postojeći stadion smanjio za četvrtinu, odnosno za jednu tribinu. Troškovi potresa, zagrebačkog i snažnijeg na Baniji, napokon su izgradnju nacionalnog stadiona gurnuli u zaborav.

Sve do Katara i prvenstva koje predstoji, ali i do novih uspjeha i nogometne reprezentacije i Dinama koji su podsjetili da je postojeći maksimirski stadion vjerojatno najružniji u Europi. Vlada je reagirala medijski spretno guranjem teme nacionalnog stadiona – što je opozicija odmah proglasila urotničkom teorijom skretanja pozornosti s važnog na nevažno. No, budući da su nogomet i sport uopće biračkom tijelu daleko važniji od svakodnevne politike i ideologije, vladajući su pogodili metu. Umjesto inflacije, atomske prijetnje i niza skandala u državnim i poludržavnim tvrtkama, treba raspravljati o nogometnoj igri i mjestu gdje se ona održava. Drugim riječima, kruha je sve manje, ali od nogometa bi se ove godine mogli utržiti bodovi na tablicama političkog rejtinga. Uspije li se uz to položiti i kamen temeljac – zna se tko dobiva utakmicu.

Nacionalni stadion izvrstan je joker kada treba privući glasove, posebno uoči Svjetskog prvenstva. Umjesto Milanovića i Plenkovića, sada golove trebaju zabijati Luka Modrić i ekipa. Što će nam kruh kad imamo utakmice!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast