Dođe mi, ali stvarno, bez ikakve šege i šale, da poljubim Dina Kozlevca u čelo. Znam, nije to dozvoljeno, stroge mjere su na snazi. A i neki bi se snebivali: "Vidi muško pa ljubi muškog". Sve mi je jasno, ali ne mogu si pomoći. Sreća pa mi nije pri ruci. Da se razumijemo, nisam sarkastičan ili, ne daj bože, zlonamjeran. Razgali čovjeka kad mu glavni stožeraš najavi da će idući tjedan tražiti ukidanje nekih epidemioloških mjera. Ne znam kako je drugima, ali mene ovo ubija. Zavalio sam se na kauč, pijuckam pivo i sve mi nekako loše. Gdje su drugovi, gdje druženja, gdje razgovori u sitne noćne sate, gdje grljenja, gdje da netko i zapjeva, pa makar i štonivao? Otpijem gutljaj i ponovim sva ova pitanja. I tako dok ne popijem bocu. Zato veseli makar i malo zrnce u gomili pijeska koje nudi Kozlevac. Izgleda kao spas. Doduše, nemojmo trčati pred rudo, nećemo odmah svi u teretane, ali i ovo malo što svijetli na beživotnom ekranu daje nadu u bolje sutra.

Oprezan je Kozlevac pa ne govori o čemu se točno radi. Samo natuknice daje. Znači, ne govori o popuštanju mjera, već o određenom popuštanju mjera, što je velika razlika. Ne znam točno kakva, ali pretpostavljam da je psihološka. Ne želi čovjek da ga se krivo shvati pa da svi odmah zaborave koliko nam je trebalo da dođemo do ove današnje, relativno povoljne epidemiološke (skoro sam slomio jezik) slike. Dakle, Kozlevac kaže da će se određeno popuštanje mjera odnositi na djelatnosti koje imaju utjecaja na tjelesnu spremnost i kondiciju, ali na život i rad. Pretpostavljam, ali to je samo nagađanje, da bi se mogla otvoriti sportska igrališta, što je već ogroman iskorak u odnosu na sadašnje mrtvilo. Doduše, meni taj iskorak trenutno ništa ne znači, što nije nimalo pohvalno, ali je tako, ulijenila me korona, a ni prije nje nisam bio živahan. No, drugima, onom živahnijem dijelu populacije, značit će puno. No, nikad se ne zna, možda se tu stvari i promjene. Evo, već me hvata euforija pa nešto gledam gdje kupiti trenerku, tenisice, opremu za treniranje, ne znam za koji bih se sport odlučio. Zamišljam se već da istrčavam na teren, ali već sam u mašti zadihan.

A sad stvarno, dođe mi da poljubim u čelo ne samo Kozlevca, nego i sve ostale ljude u istarskom Stožeru. Sramota da kao novinar ne znam tko je uopće u njemu, ali priznajem da ne znam (neću sada guglati). Stvarno su mi uljepšali dan. Što nije lako, vjerujte mi. Sad još da padne snijeg i nema većeg sretnika od mene. Kao malo dijete. Naravno, volio bih i da ne dobijem koronu, jer bi onda značilo da se nisam baš najbolje pridržavao mjera. Nedavno sam izašao iz samoizolacije u kojoj sam iskusio koliko je teško biti zatvoren. Ne bih volio još jednom to prolaziti. Zato me sve ovo raduje. Ljudski me raduje. Iskreno. Bez zezancije. Ljubim u čelo.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast