Kada je u ožujku planula nova stvarnost, suočavanje i suživot sa COVID-om 19, još je bilo rano shvatiti gdje nas pandemija odvodi. Bilo je i prije opće karantene najava da bi se mogao potpuno "zatvoriti" sustav svih sustava funkcioniranja, ali to nam je tada bilo još sve kao nešto apstraktno.

U europskim medijima koja pratim desetljećima osjećalo se da se nešto veliko događa, ali sve je to samo teorija koja, čini se običnom čovjeku, dotiče negdje drugdje i nekog drugog. No, jednog sam jutra, otvarajući sustav u kojem imam pregled svih svjetskih medija, primijetio u više španjolskih, talijanskih i francuskih sportskih medija vrlo slične naslovnice: "Nogomet će se zaustaviti. Sport će stati". 

Možda sam tog jutra doista shvatio da ono što se do jučer činilo nemoguće, postaje i te kako realno. Zašto bi uopće djelovalo nemoguće da se, primjerice, nogomet može zaustaviti? Logičan odgovor ne postoji, nego samo odraz navike, konzervativnog kontinuiranog trajanja liga i emotivnog uvjerenja – nije moguće da se neće odigrati Europsko prvenstvo 2020. U suštini svi smo se podsvjesno uvijek držali uvjerenja da su to preveliki biznisi, mnoštvo interesa, kako za industrije oko nogometa, tako i za nogometni biznis. Ma nema šanse da se to odgodi, naći će oni, ako ništa drugo onda zbog svih tih milijardi koje cirkuliraju zbog EURA, način da se igra. No, kada je počelo zaustavljanje liga, kada su zaustavljena i europska natjecanja, kada su neki (Francuzi, Nizozemci, Belgijci…) najavili da se kod njih neće igrati do jeseni, postalo je baš svima jasno da živimo epohalnu izvanrednu situaciju. Netko je jednom kazao, shvatit ćete da je svijet stao onog trenutka kada se zaustavi nogometna utakmica.

U vrijeme višemjesečne karantene živjeli smo tako do jučer nezamislivu situaciju. Svi nogometaši, od elite koja igra za Real, Barcelonu, Manchester, Juventus, preko HNL-a do nižerazrednih liga, svi su bili u istoj utakmici. Kod kuće, bez utakmica, bez treninga, bez mogućnosti normalnog treninga, bez ideje što će se dalje događati.

Puno sam tih dana razgovarao s našim reprezentativnim nogometašima. Igraju u velikim svjetskim klubovima, zarađuju ogromne novce, žive u metropolama, prekrasnim elitnim kvartovima. Bilo im je kao i svima nama. Jedina razlika je, ok, da imaju vile i bezbrižn(ij)e financijske zbilje. No, više ili manje komfora dođe ti isto, moraš biti u kući. I dijeliš svakodnevnicu s obitelji kao svaki običan smrtnik.

Ta mi je zbilja, nakon 30-tak godina što komuniciram s tom kategorijom igrača, bila doista zabavna. Točno sam primijetio kako im je u početku bilo teško prilagoditi se blokadi. Naviknuti su na putovanja, stalni muving, utakmice, treninge, auditorije od 50-70 tisuća ljudi, na adrenalin vrhunskog nogometa. Sada su postali "obični" i radili su isto što i svi mi. Bili doma, gledali tv, pratili vijesti, imali slične brige oko djece i obitelji. I mogu reći da je nakon desetak dana takav život svima njima jako dobro sjeo. Kao da su se vratili u normalu, iako je sve to bilo za njih nenormalno, s obzirom na život koji žive kao vrhunski igrači.

Kada su ipak počeli dobivati upute klubova, koji brzo od institucija doznaju što se sprema, da će se opet pokrenuti treninzi, bili su presretni. No, ubrzo su postali svjesni da više ništa neće biti kao prije. Odigrali se neko ubrzano prvenstvo (finiš), ali im je život uglavnom bio opet jedna vrsta karantene. Odvojeni su od drugih, putuju isključivo svojim (klupskim) avionima ili autobusima, odsjedaju u potpuno izoliranim hotelima (poseban kat) i non stop se podređuju testiranju. Imaju stroge upute da se u životu izvan kampa i stadiona drže obiteljskog okruženja, da ne izlaze u đir s drugima, da poštuju distance, peru ruke, nose maske. Na najvišim razinama nogometa, gdje su najveći obrtaji novca i najveća kvaliteta, koja usmjerava svijet najpopularnijeg sporta na svijetu te prateće industrije, svelo se sve na nužnost odigravanja utakmica i izbjegavanja nove blokade. Proljetna karantena i zaustavljanje natjecanja, kao i daljnje posljedice pandemije, gotovo su i najbogatije klubove svijeta bacile na koljena. Djeluje nestvarno kada kažemo da je Real Madrid u financijskoj stisci, pogotovo ako uzmemo način na koji su iskoristili muku pandemije. Real je, naime, prebacio domaće utakmice u svoj raskošni kamp, na manji stadion, i umjesto da rekonstrukciju svog "Bernabeua" rade po etapama, odlučili su ga potpuno pretvoriti u gradilište.

Tako su se radovi vrijedni 600-tinjak milijuna eura zahuktali punim ritmom i Real će umjesto kraja 2022., velebni i tehnološki najmoderniji stadion na svijetu inaugurirati u proljeće iste godine! Kako klub koji ima takve investicije može biti u financijskoj stisci zbog korone? Jednostavno. Zbog izostanka gledatelja gubi se na sezonskoj razini oko 120 milijuna eura prihoda. Zbog izostanka gledatelja gubi se oko 80-100 milijuna eura prihoda od prodaje suvenira, dresova i ostalih gadgeta. Zbog blokade putovanja i kasnijih restrikcija ne ide se na profitabilne turneje u SAD i Aziju, zbog čega se ostaje bez 50-tak milijuna eura. Samo za navedene stavke Real Madrid će biti kraći u godini dana za oko 250 milijuna eura.

Odakle onda za stadion? Kredit, koji je ugovoren prije pandemije, a koji će se otplaćivati 20 godina uz anuitet 30-tak milijuna eura. Što je za Real sporedan trošak. Uz to stadion će, kad jednom bude zgotovljen, uz kakvu takvu normalizaciju života, donositi duplo više prihoda nego što je dosada u najboljim okolnostima. No, kad umjesto planiranih skoro milijardu eura prihoda, na temelju čega su se sklapali razni ugovori, imate perspektivu proračuna za minimum trećinu manje, jasno je da se ulazi u ozbiljne probleme. Ono što živi klub kao Real, samo može dočarati sliku onog što proživljavaju linearno manje bogati, moćni klubovi, a pogotovo velika većina onih u nogometu koji spadaju u srednju ili nižu kategoriju potencijala. Njima je sve gore.

Europa je zato nastavila igrati nogomet, iako je svakim danom sve izraženija grupacija zaraženih. Koliko god su i najbogatiji klubovi hermetički zatvoreni prema vani, vidljivo je da je teško kontrolirati razigranost virusa. No, ne staje se, barem za sada nema takvih najava. Jasno je i zašto. Nogomet je mnogim vladama jedan od alata da drže kakvu takvu društvenu sliku da se funkcionira. Nogomet je, pogotovo onima koji moraju biti kod kuće, prilika da malo zaborave kroz utakmice terete izvanredne situacije. Naposljetku, nogomet je velika industrija novca od koje, valjda to znaju i oni koji su poslovično protiv njega, svako društvo ima i te kako koristi. Materijalne i socijalne.

Zbog svih tih razloga igrat će se dok god stvari ne bi postale, a nadamo se da neće, opet bezizlazne. Tada, uostalom, ne bi bilo ni bitno. Ono što je sigurno, nogomet će se resetirati, bez obzira što neki misle da čim stvari opet budu po starom (a neće), da će i nogomet krenuti po starom. Neće. Lockdown je otvorio novu eru, u kojoj će se sada u svim financijskim projekcijama ipak morati voditi računa, jer "moglo bi se opet nešto dogoditi", pa će tako i klubovi pažljivije trošiti, odnosno postavljati cijene.

Vrlo je vjerojatno da će i regulatorne institucije nametnuti određene okvire potrošnje i općeg ponašanja. Korona je pokazala kako je taj svijet glamura i elitnih razina također vrlo ranjiv. Štoviše, iznenađujuće je koliko je lako mnogo klubova nakon dva-tri mjeseca blokade funkcioniranja upalo u vrlo teške egzistencijalne probleme. To će ih sigurno dovesti pameti kad jednom bude opet bilo moguće da se nogomet vrati nekim starim navikama i iskušenjima. Svijet nakon korone neće više biti isti. Nogomet neće više biti isti. No, ne znači to da možda ne bi mogao baš zbog toga postati bolji. Ili recimo, primjereniji zbilji života.

Povezane vijesti

• 1978. - (Robna) kuća Pula
• METRO PULA: Uskrsna danska priča Puli
• Finito? Iniziato, počelo, cure igraju