Jedan je vizionar uskliknuo Finito! Činilo se da je kraj ideji nogometnog kampa u Puli. A nije, jer od tada se ubrzo dogodio kamp. U Balama. Neki su drugi vizionari klupske zbilje uskliknuli Finito prije četiri i pol godine! A nije, jer ne samo što se održao na životu, nego je ostao prvoligaški i činjenično napreduje. Bilo je i nekih koji su uskliknuli Finito oko ženskog nogometa! A nije bilo, nego je iniziato. Počelo je, s iskoracima.

One, cure u nogometu, u Puli, nisu od jučer. Mnogi koji nisu poznavali vremena legendarnog nogometnog neimara, Ante Blaškovića, ne znaju za njegovu strast da ide kontra predrasuda. I kada je baš zapeo da se promovira ženski nogomet u Puli, sjećam se dobro sredine 1980-tih godina, mnogi su ga tretirali čudakom koji nameće "zajednici" nove pritiske oko sportskog proračuna. Stara priča Pule. Nije se promijenila do danas. Zapravo je još gore. Grad oko sporta najviše gleda pravce zaobilaženja.

No, dobro, ovo je ipak posvećeno pozitivi. Slažem se da je najlakše biti negativan, destruktivan, te najteže u ovim vremenima biti konstruktivan, pozitivan, promicati stvari da bi bile još bolje. Dakle, žene i nogomet.

Kad sam kao član žirija za FIFA The Best, izbora najboljih aktera nogometa u svijetu dobio poseban video materijal nominiranih igračica, pogledao sam ga da mogu steći kakav takav uvid i temeljem toga glasati. Kakva zabluda. Gledao sam snimke svake od pet nominiranih igračica i ostao paf. Prije svega zbog ambijenta u kojem igraju cure iz Španjolske, Francuske, Nizozemske, Engleske, Italije, a pogotovo iz SAD-a. Puni stadioni, navijanje, spektakl kao kad igraju elitne muške momčadi. Na vrhunskim terenima, uz takvu kulisu, još lakše upadnu u oči spektakularni potezi nogometašica. I kada sam trebao definirati moj poredak i bodove, bio sam na sto muka. Nisam mogao procijeniti koja je bolja igračica jer su svih pet imale bravura koje ukazuju na vrhunski talent. Isto tako, birajući najboljeg trenera/trenericu ženskog nogometa, bila je nova runda dvojbi. Nije bilo druge nego jocker zovi. Nazvao sam kolegu u španjolskoj Marci, koja je najčitaniji sportski dnevnik online u svijetu (preko 5 milijuna kontakata dnevno), a opširno prati tamošnji i europski dril ženskog nogometa. Čovjek mi je sve objasnio i dao temeljne parametre učinka te godine, a na kojem sam se mogao opredijeliti tko mi, subjektivno, djeluje uspješnije. Od te godine i izbora, redovnije pratim sportske preglede elitnog ženskog nogometa, što je zbilja osvježavajuće u odnosu na uobičajenost tematika muške konkurencije.

Oko ženskog nogometa u Europi i Americi vrti se ogroman novac. I sponzorski naravno, jer na tim razinama se okupljaju mase gledatelja slično muškim natjecanjima. U Hrvatskoj je ženski nogomet, logično (ne)kulturi ne samo nogometa, materijalno nedoživljen. I zato se događa da (još) nije iskoračio u pravcu viših razina ni kod kuće, a kamoli međunarodno. Dojma sam, međutim, da se na tom pravcu nešto ipak počelo mijenjati. Na bolje. I u tom kontekstu mi je iskorak ženskih ekipa Istre 1961 jedan od pokazatelja. Bilo je dosta polemika i napetih odnosa na relaciji kluba i cura, odnosno njihovih roditelja i posljedičnih zainteresiranih pratitelja. Nije novo da u HR nogometu svi gledaju da što manje troše tamo gdje to nije pravilnikom imperativno, a može biti socijalno i za imidž pozitivno.

U nas su klubovi uglavnom plaćali neke simbolične kazne jer nemaju ženske momčadi. Sjećam se i ere Michaela Glovera, koji je bio vrlo zagrižen za žensku nogometnu priču, jer je dolazio iz zemlje u kojoj je women's soccer možda i najbliži poravnavanju statusa sa muškim kolegama. No, kada ste vlasnik kluba u Puli, svejedno jeste li iz Rusije, Amerike, Španjolske ili Katra, onda brzo splasnu entuzijazmi za ulaganja. Među inima zato što se Grad i općenito zajednica odmiču, prepuštaju klub samom sebi te se uporno ponavlja mantra kako je to privatno i neka se snalaze. Onda čim nešto nije po volji zajednici oko omladinske škole, odnosno djece, cura ili nekih drugih situacija, eto kaok se svi trude oblatiti klub, vlasnike i tražiti od njih da nešto "moraju" napraviti. Ne djeluje baš optimalno okruženje i atmosfera da se potiče još više ulaganja. Uostalom, vidim da su u klubu oduševljeni ljudima iz Bala i njihovim odnosom prema Istri 1961. Vjerojatno im to još ljepše djeluje jer ovdje s Gradom Pulom praktično i nema odnosa. Primjerice, nedavno kad je bio prijem u Gradskoj palači za utakmicu Hrvatske i Danske, iako je Istra 1961 bila organizator, nije ni pozvana.

Uz sve nedaće, nerazumijevanja, klupske pogreške proteklog razdoblja, ženske ekipe Istre 1961 podižu razinu kvalitete iz dana u dan. Seniorke igraju drugu HŽNL (dvije skupine) i nalaze se na 4. mjestu u konkurenciji osam ekipa. U 17 (kadetkinje) igraju ligu 12 i trenutno su na sedmoj poziciji. Ekipa U15 (pionirke) dijele treću poziciju (s još tri ekipe) lige, s tri boda manje od Osijeka i četiri od vodećeg Donata. U vijestima sa službene klupske stranice zamijetit ćemo da su, primjerice, Lana Lovrić, Mia Gavrić, Štefani Tomić i Hana Zuber nedavno igrale za Hrvatsku protiv Walesa. I što je bitno nadodati, Lana Lovrić je bila kapetanica, a Mia Gavrić strijelac dva pogotka za pobjedu 2:1.

Krajem ljeta su i kadetkinje i pionirke bile uspješne na jakom turniru u Čakovcu, gdje su starije cure bile četvrte, a mlađe prve! I opet, Jana Vujičić je bila najbolji strijelac turnira, a Leni Marić Modrušan najbolja vratarka. Već ovi izdvojeni podaci ukazuju da se u okružju "Drosine", uz očito kvalitetan stručni doprinos Nenada Glušice, mladog asistenta Tonija Burića, iskusnog Blaža Bugarina, snaže korijeni ženske nogometne priče. Do koje to razine u perspektivi može ići, ne ovisi samo o klubu i njegovih limitima ulaganja. Puno toga ovisi i o stavu (prihvaćanju) društvenog okruženja, odnosno koliko će se ono potruditi da osigura sve bolje uvjete za razvoj (i) ženskog nogometa. Mislim da je već velika pobjeda da ih malo tko više doživljava s nogometnim predrasudama.

Priča naravno nije samo sportska, ona je i socijalno važna. Nekad se na priču o ženskom nogometu odmahivalo rukom u najboljem slučaju. U većini bilo je bilo podcjenjivačkih i tipično posprdnih muških komentara. Obzirom na odnose u ovoj zemlji to i ne treba čuditi. U izvještajima stanja u sportu EU, naišao sam na jedan zbilja porazan podatak. Od ukupno 1,37 milijuna ljudi koji su profesionalno vezani za sektor sporta 57% otpada na muškarce, a 43% na žene. No, strši podatak za Hrvatsku, u kojoj je od svih profesionalnih kadrova u sportu, najveći postotak muškaraca, njih čak 73%. Po tom negativnom odnosu prema ženama u sportu Hrvatska je neslavno posljednja, i to općenito pokazuje neravnopravnost spolova i određene civilizacijske zaostalosti unutar društva.

Zašto se onda čuditi da i natjecateljski, pa medijski teško cure dobivaju prostora i podrške za iskorake. Djevojkama u Istri 1961 treba pružiti punu podršku, ali ne samo kroz deklarativne priče. Ne vidim razloga zašto one u nekoj bližoj i daljoj perspektivi ne bi kvalitativno iskoračile i za vrhove domaće konkurencije. Pula je naime sve zanimljivija mladima iz drugih krajeva zbog širenja fakultetskih opcija, zbog poslovnih prilika, a kako je nogomet sve bolji, mogu "zeleno-žute" ekipe postati magnet talentiranim curama sa svih strana. Lijepo je da Istra 1961 sudjeluje i u društvenom životu grada, zbog njenih ljudi i zbog sebe, najmanje zbog političkih oportunista. Nogometaši prve momčadi bili su nedavno u posjetu sportskoj udruzi slijepih Učka Pula, a povodom međunarodnog dana bijelog štapa. Družili su se s članovima udruge, među kojima ima dugogodišnjih navijača kluba, te se okušali i u elektronskom govornom pikadu za osobe oštećena vida. Na "Drosini" su pak u sklopu obilježavanja Ružičastog mjeseca bile članice Udruge Klub Gea Pula, koja okuplja žene liječene od karcinoma dojke. One su održale zanimljivo i vrlo korisno predavanje o održavanju zdravlja svog tijela, te su interaktivnošću seniorkama i kadetkinjama dale važne informacije u tom kontekstu.

Puno je malih priča koji odišu pozitivom, a nekako u ovom našem gradu ostaju u sjeni zamornih prepucavanja i neimara negativnih odnosa. Vrijedi zato stalno isticati svaki pomak na bolje, pa čak i pokušaje da se to učini, jer oni prije ili poslije donose iskorak. Stoga, forza cure i sada, kada su nadigrale kadetkinje i pionirke Dinama u Zagrebu, i onda kada se izgubi utakmica. Svaki uspjeh proizvod je (i) iskustva usputno doživljenih poraza. Bitno je ne posustajati.

Povezane vijesti

• Korona u elitnom nogometu
• 1978. - (Robna) kuća Pula
• METRO PULA: Uskrsna danska priča Puli